Branka Primorac

Je li uvijek neprijatelj onaj za kojega kažu da je neprijatelj?

Ova godina proglašena je u Hrvatskoj Godinom čitanja.

Povod je doista velik - navršava se pola milenija Marulićeve Judite, tiskane u kolovozu 1521. godine.

O genijalnoj Zvonki i mišićima Karolini i Karlu

Pametno se kaže – nikad ne reci nikad. To vrijedi za moja dvije slikovnice – „Kako je spašen mali Mate“ (Turistička naklada, Zagreb, studeni 2019.) i „Veliko prijateljstvo“ (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb, kolovoz 2020.).

Vjekoslava Huljić odabrala datum svečanosti

Neizbježno je prije nego se raspišem o ovogodišnjoj Nagradi Anto Gardaš za najbolju proznu knjigu za djecu i mladež preskočiti događaje prve polovice 2020. godine, koja će u sjećanju ljudskog roda ostati po životu koji je mjesecima tapkao u mjestu sagnuvši glavu pred nevidljivim neprijateljem – virusom kodnog imena KOVID19.

S novom školskom godinom došle su i nove obaveze, a jedna od njih je i čitanje lektire.

Nakon čitanja djela Branke Primorac naziva Maturalac, Dora, Lena, Helena, Lara, Antea, Maja i ja, Martina, odlučile smo snimiti nekoliko scena iz toga djela.

Poruka čitateljima Narodne knjižnice HNŽ Mostar od hrvatske spisateljice Branke Primorac, autorice “Maturalca”, poznatog romana za mladež i njegova nastavka “Sve zbog Ane” te drugih nagrađenih i nenagrađenih knjiga za djecu i odrasle.

Kako jedan mali crni psić nenajavljen ulazi u obitelj Ivanić te kako uspije osvojiti srce mame Renate koja u svojoj blizini ne želi kućnog ljubimca jer se od djetinjstva boji i pasa i mačaka… (Prvo poglavlje, čita Branka Primorac)

Prijateljska pomoć s Facebooka

Ne izlazimo, držimo se kuće, kupujemo internetski, za nužno uskoči susjed novinar Zlatko Herljević. Tiskovine ne vidjesmo tjednima. Nismo posve bez te vječne hrane u našem životu. Imamo portale. Međutim, danima u elektroničkom mediju ne nalazim ono što me zanima. Onda usred tjedna poruka od Dubravke Cvitković: "Čitam tvoju priču u Večernjaku!" Nema šanse da mi sad netko kupi novine. Na kiosku u srijedu više nema nijednog primjerka od jučer, kamoli od subote.

„Moj brat živi u kompjutoru“ prerano nagovijestio budućnost

Kad sam pisala roman „Moj brat živi u kompjutoru“, cjelokupni sadržaj bio je usmjeren prema dalekoj budućnosti, prema godini 2071., nezamislivo tehnološki naprednijoj nego što je ova danas. Međutim, ono što me potaknulo da pišem taj roman nisu bila tehnološka dostignuća, već ljudski odnosi, oni najdelikatniji osjećaji koji (osobito) postoje između najstarijih i najmlađih članova obitelji.

Dali smo drugi naslov da ne dosadimo čitateljima s pohvalama

„Glas naroda“ treća je Pavličićeva knjiga iz ciklusa pohvala, ali u naslovu nema te riječi kao u prethodne dvije jer je izdavač i glavni urednik Mozaika knjiga Zoran Maljković autoru predložio promjenu – da poslije „Pohvale starosti“ i „Pohvale tijelu“ ne dosade čitateljima s pohvalama. No jasan je trag ostao u podnaslovu, koji glasi „Pohvala pučkoj pjesmi“. Ne samo zato, rekao je Maljković u četvrtak 13. veljače u Društvu hrvatskih književnika na predstavljanju nove knjige neumornog pisca i akademika, već stoga što me naslov asocirao na stručnu knjigu, što ona nije, kao što nisu ni prethodne dvije.

Život je veći kad se čita

„Život se širi dok čovjek čita, kaže dečko, biva veći, kaže, to je kao da se dobije nešto što nitko ne može oduzeti, nikad ni u koje vrijeme, kaže, bude se radosnijim“ – citat je iz knjige islandskog pisca J. Kalmana Stefánssona (1963.) „Ljudsko srce“, koja je 2011. godine iz mog čitateljskog razumijevanja vrhunske literature s razlogom dobila uglednu Bookseller's Prize.

Slađe je s mȅdom

Do Ivanić-Grada od Zagreba ima 27 kilometara, od naplatnih kućica samo 16. Za dionicu od Vrbana do izlaska na autocestu A3 trebalo mi je pola sata, a za ostatak petnaest minuta. Točno toliko koliko mi je rekao Jadranko Bitenc da će mi trebati da na vrijeme stignem u OŠ Đuro Deželić na književni susret s dva sedma razreda. Tako je za mene počeo VIII. međunarodni susret dječjih autora 2019. (7. studenoga 2019.) na kojima će osim mene sudjelovati Robert Mlinarec, Vladimir Bakarić, Jadranko Bitenc iz Hrvatske i Aleksandra Čvorović iz Bosne i Hercegovine.

U istom danu dva puta laureat s „Ocem od bronce“

Nikad nisam bila na neobičnijoj i zabavnijoj svečanosti od one u subotu 26. listopada 2019. u Zaboku u čast Goranu Tribusonu, dobitniku Nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za roman „Otac od bronce“ (izd. Mozaik knjiga, 2019., ur. Z. Maljković).

O knjizi i čitanju kroz smijeh i ples

„Ovo su, draga djeco, dječji pisci koji su uvijek s vama; ako nisu u knjižnici kao sada, onda su na ovim policama oko vas. Oni su naši susjedi“, rekla je Sonja Šimić, voditeljica dječjeg odjela GK Vinkovci, predstavljajući reprezentaciju pisaca za Prvi festival dječje knjige u Vinkovcima (26. – 28. rujna 2019.) u kojoj su bili Silvija Šesto, Snježana Babić Višnjić, Branka Primorac, Ratko Bjelčić, Jadranko Bitenc te ilustratori i pisci Krešimir Zimonić, Davor Šunk i Dubravko Mataković, koji se uvijek skrivao negdje sa strane.

O zemlji gdje se ljeto ugasi prije nego počne

Prvo sam lani čitala „Nebo i pakao“, a sada „Tugu anđela“, drugu knjigu iz trilogije „o dječaku“ Islanđanina Jóna Kalama Stefánssona (1963.). Uživala sam u prvoj i kad sam je vratila u knjižnicu tražila sam drugu, a spremam se iščitati i treću naslovljenu „Čovjekovo srce“. Zašto me privukla proza suvremenog islandskog pisca?

Chicos, diploma je u džepu!

Imamo lijepu vijest – Strahimir i ja položili smo prvi stupanj španjolskog jezika. Diploma je u džepu! Prva poslije mnogo godina. Zadnje koje se sjećam je ona iz vatrogastva koju smo kao zaposlenici Večernjeg lista zaradili na parkiralištu ispred redakcije i koju se nije moglo preskočiti. Ovaj put smo međutim bili dobrovoljci.
Kad smo se prijavili na intenzivni tečaj u Centar španjolskog jezika El puente, u zagrebačkoj Krajiškoj ulici, nismo znali što nas čeka. Nismo znali koliko je naš mozak zahrđao za prihvaćanje novog znanja. Mislili smo bit će lako, ta znamo mi reći Hola, chicos! i Vamos a comer!

Čarobna mala knjiga

Ne znam kako to drugi rade, ali ja volim kući ponijeti knjigu iz čitaonice za koju dobijem preporuku. I to od osoba koje znaju što je dobro štivo. Tako sam zahvaljujući Svjetlani Ciglar, ravnateljici Knjižnice “Vladimir Nazor”, i njezinoj ekipi, ne gubeći vrijeme prebiranjem po policama, posljednjih godina pročitala mnogo izuzetnih djela stranih autora.

Knjiga od 555 stranica koju vrijedi čitati

Uživam kad je knjiga dobra, a velika. Još kao dijete, kad bih završila čitanje priče koja me držala u napetosti tužno bih je odložila jer nema više. Nedavno mi je u knjižnici „Vladimir Nazor“ među ostalim knjigama preporučen naslov „Putnik stoljeća“. Brzo sam pročitala sve one od približno dvjestotinjak stanica, a „Putnika“ ostavila za kraj. Plašilo me njegovih petsto pedeset pet (555) stranica jer kad nešto počnem čitati volim pročitati do kraja i tek tada donositi konačan sud. Ne jednom me knjiga iznenadila kad sam je dočitala do kraja.