Posveta Ireni Lukšić!
Već godinama na ljetovanje nosim nekoliko knjiga i uglavnom pri kraju ostanem bez omiljene zabave. Sve ih pročitam. Ljetos, ne znam zašto, nekako mi nije išlo. U tri tjedna s popisa nepročitanog skinula sam jedino neveliku prozu „Blago sretnima“ (137 str.) francuske dramatičarke Yasmine Reze i započela „Tugu anđela“ (254.) islandskog književnika Jóna Kalmana Stefánssona, koja je još uvijek na mom noćnom ormariću sa straničnikom zataknutim za posljednje stranice. Još tražim prave razloge zabušavanja jer oba su naslova vrijedna književna djela.
Ne znam kako vi, ali ja razgledavajući knjigu prije čitanja prvo tražim izdavača, urednika, biografiju autora, godinu izdanja. Tako putujući od korica do korica u "Blago sretnima" sam otkrila ime drage osobe koja nas je prerano napustila, književnice, vrhunske urednice, prijateljice Irene Lukšić. Njezina ju je urednička ruka pustila u svijet nekoliko mjeseci prije nego će nas u proljeće 2019. zauvijek napustiti, nekako istodobno kad je objavila svoj zadnji roman "Sve o sestri Robina Hooda", tematski oslonjen na autobiografske elemente. Nagađam da me sjećanje na književnicu osebujna književna stila i uredničkog njuha usporilo u čitanju. S tom malom knjigom družila sam se za morskih dana polako kao da se zadnji put opraštam s pametnom, obrazovanom, talentiranom a tihom Irenom.
Tekst je u meni pokrenuo raznovrsne emocije – iznenađenje, ljutnju, sažaljenje, ljubav, žalost i pokoju još, a nasmijao me tamo gdje bi primjerenije bile suze. Osjećala sam se da se smijem zajedno s Irenom dok za biblioteku "Na tragu klasika" priprema novi naslov. Tu vezu sam osobito osjetila na najkraćem, ujedno i zadnjem poglavlju "Sretnih", naslovljen "Odile Toscano" u sceni kad najuža obitelj traži most s kojeg će u rijeku baciti očev pepeo. Poglavlje prije saznali smo da je iznenada umro u naručju ljubavnice. Sam po sebi taj čin ne bi bio komičan da se na kraju cijela obitelj ne zakrvi oko torbe Go Sport u kojoj su donijeli urnu s očevim ostacima. Sin i kći je žele baciti u kantu za smeće, a majka ne dopušta jer će joj trebati za nošenje stvari. Mogu zamisliti Irenu kako baš na tom mjestu uživa u Rezinoj jezgrovitoj rečenici komprimirane snage i hihoće u samoći stana u Dugoj Resi.
I na kraju kao poticaj onima koji nisu čitali knjigu, ali su gledali odličan engleski film „Četiri vjenčanja i sprovod“ s Hugh Grantom. Iste likove stalno u potrazi za životnom srećom (a tko nije u tom scenariju), istodobno tragiče i komične naći ćete u oba medija. Na radost čitanja i gledanja! (B.P.)