Branka Primorac

S komadom „Covid(io) maturalac 20“ do državne smotre amatera  

Zazvonio mi je telefon u predpandemijsko vrijeme, zove me Marina Kostelac, koju ne poznajem, s kojom ranije nikada nisam razgovarala. Predstavlja se, glumica je, umjetnička voditeljica Max teatra iz Zaprešića i pita za mogućnost postavljanja mog romana „Maturalac“ na scenu.

Iako ne posve sigurna tu ideju i mjesto prešutno povezujem s mojom školskom kolegicom, prijateljicom Ksenijom Jaklenec, djevojački Petras, koja je u tom kraju podupirala amaterizam. I spominjala uprizorenje nečeg mojeg. No, kako se iznenada razboljela – nedugo poslije veselog druženja uz pedeset godina mature, na kojem je svojim lijepim vokalom zadnji put vodila grupu pjevača – ta je njezina ideja izgubila na snazi. Tim više što je unatoč liječenju u Bostonu ubrzo preminula. Ne pitajući Marinu za bilo kakvu vezu sa Ksenijom pristajem uz uvjet da me pozovu na premijeru.

Tu završava razgovor, nikakav pismeni trag nemam da se uopće dogodio. Prošli su mjeseci od tada, događaj utonuo u zaborav. Onda iznenada u proljeće 2020. redateljsku palicu na Zemlji preuzima – COVID 19. Mislim, ništa razumnije nego odustati od igre kad je društvo, cijele obitelji i milijune pojedinca pogodila pogubna bolest, sve normalno okrenula naopačke, zaustavila funkcioniranje života na zemlji, posijala neviđen strah, Koscu prepustila odluku tko će preživjeti, a tko neće. Tko u takvoj psihozi misli na predstavu o veselom učeničkom putovanju na kraju osnovne škole.

Početkom 2022. kad je pandemija jenjala i otvorila se mogućnost izlaska pred publiku, saznala sam da maxovci nisu ljenčarili dvije godine, da imaju predstavu za nastup. Čovjek je žilavo biće. Kad je najteže smisli najbolje stvari. Mali je kreativni klik trebao da se osnovna ideja „Maturalca“, s kojom su počeli rad na kazališnom komadu, smjesti u nemilo doba pandemije. I kazališnom igrom osvijesti teško razdoblje za sve, osobito za mlade kojima su uskraćeni najvažniji i nenadoknadivi trenuci odrastanja. Baš takvima koji čine ansambl „Covid(io) maturalca 20“ kazališnih amatera Zagrebačke županije s koje s priznanjem za najbolju predstavu i najbolju režiju odlaze na  62. festival kazališnih amatera Hrvatske u Vodice. Max teatar i njegov „Covid(io) maturalac 20“ na tom skupu dvadesetak izabranih naslova hrvatskih kazališnih amatera zapažen je i najviše hvaljen za kazališni čin s aktualnom temom.

Lijepo se ipak dogodilo. Mladi su glumci okusili pljesak zadovoljne publike i čestitke organizatora, a najveća nagrada bila je boravak na moru, u lijepim Vodicama, nešto što se može zvati neplaniranim zakašnjelim maturalcem ili šećerom na kraju. Drago mi je zbog njih, a drago mi je i zbog Ksenije. Neka čudna energija iznjedrila je ono što je njoj bilo na umu.

Zahvaljujem i kolegi Miri Martiniću, novinaru, pasioniranom skupljaču i čitatelju svih tiskanih novina na našim prostorima, koji je u fotomaterijalu priloženu vijest o nastupu Max teatra u Vodicama pronašao u Šibenskom listu; iščupao ga i poslao za moj arhiv.  

 Photo by Mirsad Mešinović i Max teatar

25. smotra kazališnih amatera Zagrebačke županije 2022.

Izvješće izbornika: Rijetko se kad, ne samo u amaterskom nego i u profesionalnom kazalištu, dogodi da se život i izvedba, točnije rad na izvedbi, stope na takav način kako je to, nažalost i/li na sreću, uspjelo predstavi „Covid(io) maturalac – 20“ zaprešićkog MAX TEATRA. Najprije, riječ je o autentičnim izvođačima, tinejdžerima koji izvode svoje živote i probleme, strahove, maštanja i čežnje. Nakon toga, tu je i tema maturalnog putovanja kao prijelomnog događaja u svakom odrastanju.

Na kraju, stiže i pandemija zbog koje se cijeli svijet zaustavlja, pa i pubertet i maturalac moraju „na hold“, tj. onlajn.

I da je zamišljeno bilo bi hrabro, ali je i istinito jer rad MAX TEATRA na predstavi prema lektirnom romanu „Maturalac“ Branke Primorac prekinula je pandemija, što predstava u režiji Marine Kostelac primjereno shvaća kao poziv na pirandelovsko pretapanje kazališta i života. Zato predstava i dobiva luk koji počinje adolescentskim prepucavanjem oko priprema za maturalac, a završava autentičnim razgovorima sa školskim psihijatrom.

Ukratko, od „predstave tuluma“ do „predstave-terapije“ samo je jedan, pandemijski ili sličan dramatičan korak, i zato ova produkcija i zabavlja i liječi, ne samo kvalitetom poruke i izvedbe, načinom suptilne i nenametljive razrade prijelaza iz priče u zbilju pa onda i na pozornicu, nego i autentičnom energijom cijelog ansambla u kojem, kako zbog osjećaja kolektiviteta tako i zbog nježnih godina, nikoga nije nužno isticati. Riječ je, naime, o preživjelima, a među njima se ne radi razlika.

Sv. Ivan Zelina, 10. travnja 2022.

Dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić, članica Prosudbenog povjerenstva

Tko je vidio maturalac 2020.

Redateljica predstave i dramska pedagoginja Max teatra je dobro poznata i cijenjena glumica Marina Kostelac, koja već godinama radi s mladima u Zaprešiću. Njezin je rad precizan, dubok, slojevit te je prisutna svijest o tome u kojoj je mjeri rad na glumačkim tehnikama i relaksirajući. Ona je jedna od onih umjetnica koja samom toplinom svoje osobnosti, kao i dobrim poznavanjem značajnih glumačkih tehnika (Method Acting, Čehov-metoda…), promiče ono što je danas i u svijetu prepoznato kao važan faktor dramskih igara: art - terapiju.

Tendencije su takve da se sve više promiče upravo ovakav pristup dramskoj pedagogiji i scenskom stvaralaštvu: dakle, poželjno je raditi predstave s punom sviješću o tome kako nas to i na osobnom planu mijenja, iscjeljuje i obogaćuje.

Marina Kostelac okupila je divan mladi ansambl: njih je puno, čak 17. No, ovako kapacitirana voditeljica itekako dobro, kvalitetno i precizno radi i s velikom grupom. Što je još zanimljivije: ni u jednom se trenutku nije učinilo da je izvođača na pozornici puno.

Razlog je sljedeći: Oni su, svi do jednog, igrali precizno, s dobrim osjećajem za druge oko sebe, a opet su uspijevali zadržati autentičnost vlastitog kreativnog stanja. I na dramaturškom planu je ovo pravi mali podvig: predstava je „sklopljena“ na zanimljiv način - kreće s dramatizacijom dijela romana, a onda se uključuju iskustva psihologa koja svjedoče o stanju mladih za vrijeme izolacije. Uključeni su i stručni savjeti psihologinje.

Glas psihologinje dolazi „izvana“, psihologinja nije tijelom prisutna – što je osobito zanimljiv postupak jer, na određeni način, simulira stvarnost koju smo donedavno i živjeli. Komuniciramo glasom, posredstvom medija, ali ne i direktnim kontaktom. Scenografija je jednostavna: sve igraju – stolice; stolice koje mijenjaju pozicije pa tako sugeriraju razne prostore, prostore stana, prostor ulice u rano jutro (čujemo ranojutarnji cvrkut ptica), prostor autobusa, ali i kaotičan prostor u trenucima kada se svijet mijenja, pa tako i njihov dugo očekivani maturalac postaje prostorom straha i neizvjesnosti.

Mladi glumci igraju odlično: kako ekipu u razredu, tako i majke, vozačicu autobusa itd. No, ono što je uistinu izvanredno jest lakoća i vedrina koja ipak ostaje dominantnom: sve je ovo tek dio životnog putovanja. Autorica ne inzistira na „drami“, već se odmiče od stereotipa, pa i životne izazove obavija toplinom mudrog čovjeka.

Riječ je, dakle, o odličnom uratku, kako u dramsko-pedagoškom smjeru, tako i gledajući iz šire perspektive. Mogli bismo nabrajati niz iznimno efektnih, a jednostavnih scenskih poteza, no u ovakvoj formi nemamo za to dovoljno mjesta. Vidljiv je iznimno dobar i temeljit rad s grupom te njegovanje talenata koji ogromnim koracima hitaju i ka daljnjim realizacijama jednako dobrih predstava. Čestitam!

Predstava je dobila posebno priznanje: to priznanje u sebi uključuje i pohvalu za kolektivnu igru, umjetnički dojam, terapijski učinak dramskih igara i same umjetnosti. No, pohvalu smo saželi na sljedeći način: „pohvala za pedagoški rad i kreativnu suigru na aktualnu temu pandemije“.

Vodice, svibanj 2022.