Branka Primorac

Reportaža koja nije trebala biti napisana

Moj kolega Miroslav Martinić, umirovljeni dopisnik Večernjeg lista iz Bjelovara, javio mi je da ima pošiljku za mene. Iz postova večernjakovaca na fejsbuku znala sam prirodu tog sadržaja, ali moju je znatiželju hranila misao što će od toga sadržaja uključivati moje ime.

Naime, Miro je više od slijepe krtice, on je zaljubljenik u novine i novinarstvo, poslije nacionalnog Arhiva RH vjerojatno vlasnik najveće zbirke Večernjakovih kompleta. Sve ih u svojim umirovljeničkim danima pomno lista i kako naiđe na koji tekst izrezuje i šalje na adrese člankopisaca. Tko je ikada imao gomilu novina u stanu, tek naslućuje što znači takvo višegodišnje kolekcionarstvo.

Pošta koja je otegnula dostavu, kao u mnogim drugim slučajevima, samo je potaknula zanimanje za kovertu koja je iz Šibenika, odakle je poslana, putovala nevjerojatnih devet dana. Miro s mora, gdje boravi do početka prosinca, pa onda seli na prezimljavanje u Bjelovar, pita: „Je l' stigla?“ „Nije!“ javljam ja, a on mi odgovara: „Ajme! Već je trebala biti isporučena. Nadam se da nije netko pokupio ili pošćeri potrajali doista lijepe uspomene. Petru Pismestroviću u Klagenfurt stigla za pet dana.“

I onda konačno stiže ta tiskanica – kako velikim tiskanim slovima piše na koverti – baš u danu kad nisam doma. Sutradan je konačno držim u rukama. Jedan joj je kraj potrgan kao da su ga miševi grickali ili je, da ne dramatiziram, zapela poštaru kod ubacivanja u premali poštanski sandučić. Špagica lijepo svezana čvrsto drži sadržaj, unutra uredno u najlonskoj vrećici, pričvršćenoj ljepljivom trakom, moji tekstovi. Većine se ne sjećam, pisala, čak usput nekoga ili nešto fotografirala. Međutim, taj prvi s vrha hrpice, jasno je kao dan, i Miri se učinio važnijim od ostalih. Ne samo zato što je otisnut na cijeloj stranici. Dobro je naslutio, okolnosti su novinarski zanimljive, a ima taj članak svoju priču o kojoj Miroslav ne zna ništa. Ne znaju ni drugi. Sad kad me na njega podsjeća kolega iz zajedničke profesionalne povijesti, s veseljem ću se prisjetiti tog događaja.  

Uopće nije trebao biti napisan. Evo zašto.

Privatni put u Norvešku u studenom 1989., u organizaciji Društva hrvatsko-norveškog prijateljstva „Željko Takač“, kojeg sam bila članica, nije imao karakteristike državnog posjeta, ali je uključivao brojne protokole. Osim marša od četrdeset kilometara u spomen na internirce u Drugom svjetskom ratu, u mjestu Brekstad, u zaleđu fjorda Trondheim, nedaleko od istoimenoga grada – troje iz ekipe bilo je unaprijed najavljeno za posjet Njegovu Veličanstvu,  norveškom kralju Olafu V. Osim (već pokojnog) zetovca Stjepana Grdana te Tomislava Galovića, danas najpoznatijeg proizvođača i izvoznika kulena, čast je pripala i meni, urednici u Večernjem listu. Nas troje – svi prvi put pod krovom jednog kraljevskog dvora i u audijenciji kod kralja. „Imate desetak minuta“, rekli su nam upućeni. Malo za ozbiljan razgovor, puno ako i jedna i druga strana ne budu znali o čemu bi razgovarali. Ali, sve je ispalo drukčije nego što se kuhalo u našim glavama.

Kralj je bio raspoložen, vrlo dobro informiran o političkim prilikama tadašnje zajedničke države, nasmijan i znatiželjan. „Susret će trajati do trenutka kad čujete reske otkucaje sata ili kad Njegovo Veličanstvo ustane“, podsjetio nas je ađutant. Niti smo od čavrljanja s Olafom V. čuli jače kucanje sata niti je ustao ne bi li nam dao do znanja da mu je dosta druženja s nama. Naš susret se produžio na trostruko duže vrijeme od predviđenog. Na kraju, vrlo je rado pristao na fotografiranje, pitajući treba li ustati ili da ostane sjediti. Sve to nije bilo predviđeno protokolom, kao ni mogućnost da bude zadovoljena moja novinarska strast. „O ovome ne smijete izvještavati!“ bio je najveći udarac koji mi je na izlasku šapnuo ađutant.

Ta me rečenica škakljala do povratka u Zagreb. Ipak sam smogla hrabrosti prekršiti upozorenje i napisala sam reportažu o svom jedninom susretom s okrunjenom glavom. Nije bilo lako čekati reakciju druge strane nakon što je veliki tekst s naslovom „Sjećanje na sliku s kraljem“ objavljen u svečanom trobroju za ondašnji državni praznik.

Nekoliko dana živci su vibrirali na svaki telefonski poziv, dugo traje ta napetost. Ali, nitko ne grmi o bezobraštini jedne novinarke. Ne prijeti diplomatskim skandalom, kakav je lako mogao nastati. Poslije tjedan dana, možda i više, nazove me glavni urednik. Naslućujem što bi mogao biti razlog poziva, prva rečenica to potvrđuje:

„Zvali su iz Ambasade Kraljevine Norveške“.

Ukočeno čekam ostatak.

„Jako su zadovoljni tvojom reportažom. Zažmirit će na činjenicu da nisi imala odobrenje za pisanje o susretu s Njegovim Veličanstvom Olafom V.“

„Što su dosad čekali, a je se znojim danima?“

„Micek, ne umišljaj, ima Kralj važnijeg posla nego da čita tvoj tekst“, ohladi me u euforiji glavni urednik.

Zašutjela sam, s glavnim se ne raspravlja. A htjela sam mu reći da nisam istražila činjenice za nastavak reportaže. Kralj bi sigurno bio zadovoljan s drugim dijelom, jer dobio bi odgovor na pitanje s kraja  razgovora:

„A kako raste ono drvo što sam ga zasadio u Beogradu, znate li?

Ostala sam mu dužna, kao što je meni netko ostao dužan fotografije koje sam posudila za jednu fotografsku izložbu u Fotoklubu „Badrov“. Nemam nijednu, čak ni onu neoštru koju je mojom kamerom snimio uzbuđeni Tomica Galović. Srećom pa postoji čovjek poput Miroslava, koji svojim dokumentarističkim radom vraća našu povijest u naše sjećanje. I to nije sve, evo njegove poruke poslije moje zahvale:

„Drago mi je da su te obradovale stare vrijednosnice. A bude toga još! U Bjelovaru me čeka još nekoliko metara dragih nam Večernjaka“.

Faksimil reportaže „Sjećanje na sliku s kraljem“ iz Večernjeg lista 1989. i razni drugi članci