Branka Primorac

Bi li se danas tko usudio predložiti pisca za djecu za Nobelovu nagradu

Sjećate li se  svog starog poštara? One sigurnosti da će vam pismo stići iako je na omotnici adresa nepotpuna, čak samo s vašim imenom i prezimenom. Nekad bilo, sad se spominjalo. Eto, meni se dogodilo da mi pošiljka poslana iz Đakova Hrvatskom poštom sredinom srpnja 2024. nije stigla poštom već cipelcugom, iako je, prema podacima s poleđine koverte, u mojoj ulici bila 25. srpnja 2024.

 U tih četiri mjeseca stari je poštar otišao u mirovinu. Dobili smo nasljednika koji nije stigao upoznati ni moj ulaz, a kamoli cijelu zgradu ili moju neveliku ulicu. Nije se zadržao dugo, možda dva mjeseca, a onda se vrijeme s novim pismonošama skraćivalo na najviše tjedan, s nekima koji su pisma i preporučena i nepreporučena ostavljali svugdje po ulazu, a neki tko zna gdje jer dva mjeseca nismo dobili račune od struje, grijanja itd. Zadnjeg kojeg sam vidjela bio je tamnoputni mladić koji je dobro govorio engleski, a iznenadio me kako bez greške čita hrvatska prezimena na č i ć. Mislim taj će valjda ostati za stalno. Više ga nema, a ne znam postoji li njegova zamjena, makar privremena. Baš se pitam kad će se profesija pismonoša ugasiti kao nepotrebna. 

Ovo je uvod u tekst koji stavljam na web stranicu, a koji je objavljen u zborniku 27. Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara 2023. i tiče se odnosa književne kritike prema književnosti za djecu i mlade. Budući da i publikacije poput ove ne dopiru do šire publike uvrstila sam ga na svoju stranicu. Ništa tu nema novo što se ne zna, ali najgore je šutjeti pa makar ostane isto kao što je bilo. Jedan žižak se u međuvremenu upalio, objavljen je prvi broj časopisa za dječju književnost Društva hrvatskih književnika, kakav smo već imali pa se ugasio. Zato ovome poželimo da poživi dugo, dugo. To je bolje nego ništa, ali kap u moru onoga što kvalitetnoj knjizi treba da bi došla do čitatelja.  

Kritičari, ne zaobilazite književnost prvih pisaca

Piše Branka Primorac

Nikada se književna kritika nije manje bavila hrvatskom književnošću za djecu i mlade nego u današnje vrijeme. Apsurd je da sto događa u doba najveće produkcije knjiga za djecu (120 – 150 godišnje), kad bi zbog zainteresiranih čitatelja stručna kritika bila ne samo dobrodošao nego i neophodan putokaz.

Ali nije manjkava zastupljenost kritike jedino krizno mjesto književnosti za djecu i mlade. U ovom tekstu pokušat ćemo upozoriti na razloge njezina zanemarivanja, koji su višestruki, međusobno prepleteni i često ovisni jedni o drugima.
Teško se pomiriti s današnjim drastičnim izopćenjem dječjih knjiga i književnika s medijske scene cijelo jedno stoljeće poslije svega što je neposredno pratilo književni rad Ivane Brlić-Mažuranić. Dobro je, naravno, da ta sjajna spisateljica nije zaboravljena, da joj slava ni danas nije potamnjela. Ali nama je važno pitanje koji su razlozi doveli do toga da je područje dječje književnosti kritičarima postupno i prešutno postajalo manje važno od književnosti za odrasle (kojoj također ne cvatu ruže)? I to unatoč shvaćanju kako je posrijedi jedinstven korpus, kojem zajedničko polazište mora biti književna kvaliteta, a razlika je samo u tome što su jedni tekstovi namijenjeni mlađoj (dječjoj) čitateljskoj publici, a drugi odrasloj. Ta se dobna distinkcija povjesničara književnosti Antuna Barca rado i često citirala – da je razlika između knjige za odraslu osobu i one za dijete u tome što knjigu za odrasle mogu čitati samo odrasli, a knjigu za djecu i djeca i odrasli. Ali logičan zaključak i lijepo sročena rečenica ne pomaže mnogo: zid je podignut. Jedanput dječji pisac, uvijek dječji pisac. Primjera radi strogu podjelu između književnika za odrasle i književnika za djecu iskusio je, među ostalima, Ivan Kušan: iako je napisao niz odličnih novela i romana (Toranj!) za odrasle, u svijesti većine čitatelja ostao je pisac za djecu, vjerojatno zato što se najprije afirmirao na području literature kojoj su ciljana čitateljska publika bili najmlađi naraštaji.
Nema ozbiljnije recepcije dječje knjige u društvu. Šteta, jer postoji puno dobrih za koje se nije ni čulo, ima nagrađenih knjiga koje su prošle prosudbu članova povjerenstva (o kojima se, naravno, može polemizirati), knjiga o kojima se ne piše i ne zna gotovo ništa, čije autore npr. televizija, najpopularniji i najutjecajniji medij, nikada ne zove u goste dnevnih mozaičnih emisija, ali zove svakog poznatijeg pjevača, meteorologa ili glumca koji je objavio tek prvu slikovnicu. Neka ih, ali zašto imaju prednost pred provjerenim vrijednostima?

Zašto ne postoji kritika o knjigama za djecu? Pitanje za milijun dolara!

Odgovor nije jednostavan. I mnogo je dublji i složniji od konstatacije da književna kritika zaobilazi produkciju dječjih knjiga jer to nije nešto „ozbiljno“. Od vremena Ivane Brlić-Mažuranić, koja je uživala golem ugled, došli smo do današnjeg eteričnog statusa dječje književnosti. Najgora moguća varijanta. Nestao je entuzijazam spisateljičinih suvremenika i zagovornika koji su očito bili vrlo ozbiljni kad su je četiri puta predlagali za Nobelovu nagradu; nije to, dakle, bio eksces, već čvrsto višegodišnje uvjerenje da ona to zaslužuje.
Odonda do danas, postupno, kroz cijelo jedno burno stoljeće, zbivale su se različite promjene, pa i one u književnom životu – općenito u književnom kontekstu. Osobito se to osjeća u novije vrijeme kad je riječ o kritici književnosti za djecu – padalo se sve niže, do današnje nulte točke u medijskom valoriziranju goleme produkcije literature za djecu počevši od slikovnica pa do jezično i tematski složenijih i slojevitijih knjiga za adolescente. Zanimljivo je pak da su mišljenja iskazana u javnom prostoru o važnosti knjige i čitanja u ranoj dobi u posvemašnjoj suprotnosti s onim što se događa u stvarnosti. Onom kome treba informacija o kvalitetnoj knjizi u knjižarama ili knjižnicama, ne pomažu apeli stručnjaka. Zbunjen mnoštvom izdanja, uzet će po inerciji nešto od već poznatog autora ili će ga na to ponukati lijepo sročen PR-ov tekst na koricama knjige. Takve rečenice, uvijek iste (po špranci copy/paste) mogu se naći nebrojeno puta ponovljene u vijestima po kutovima kulturnih rubrika novina i osobito na internetskim portalima čija imena nitko ne pamti.

Krivac, kao u većini slučajeva, nije samo jedan. Za početak se čini da je najveći problem nedostatak stalnog prostora za osvrte na tu vrstu knjiga. Kulturnim rubrikama sužen je prostor i smanjen broj novinara, nezainteresirane su za pružanje stalnog utočišta literaturi za mlade, rijetki kulturni prilozi (kad se i pojave, nikad se ne zna koliko će brojeva preživjeti), koji bi po svojoj prirodi bili najbolje mjesto, zaziru od tog sadržaja kao da će im rastjerati publiku. Nema prostora, nema kritičara. Ali, kad se i pojavi potreba, kad neki medij poželi angažirati iskusnu osobu za tu vrstu posla, nemoguće ju je naći. Jedan je poznati portal za knjige već duže u potrazi za stalnim kritičarem za dječju knjigu, ali ga ne nalazi. Starijih i stručnih koji odmah mogu uskočiti jer poznaju svijet književnosti za mlade, više nema, a nema ni mladih formiranih kritičara da ih se kao roba uzme s police u supermarketu. Kritičar se odgaja – mora biti teorijski potkovan, treba znati koristiti se kritičarskim alatima, biti upućen u povijest književnosti, djelo koje prikazuje smjestiti u odgovarajući kontekst.

Odgajati kritičare za dječju knjigu

Kad bi postojala volja u kontinuitetu, a ne od vremena do vremena, kad bi se nudio stalni prostor u medijima, zacijelo bi se našlo ljudi koji bi pisali o knjigama za djecu i mladu publiku. Bilo je pokušaja, ali su propali. Jedan od njih bio je časopis Društva hrvatskih književnika Književnost i dijete koji je počeo njegovati kritiku dječje knjige. Budući da se nije očekivao odaziv etabliranih kritičara za odrasle, pokušalo se odgajati mlade ljude sa studija za koje se držalo da bi se mogli razvijati u tom smjeru. No, časopis nije preživio. Zadnji dvobroj izašao je u šestoj godini postojanja, a u tom razdoblju izmijenile su se dvije redakcije. Umjesto da se časopisu pomogne da stane na noge, prigovori su pljuštali s raznih strana, puno više nego pohvale. Onda je Ministarstvo kulture i medija RH uskratilo potporu i tako mu je došao kraj. Izgubljen je jedini časopis za dječju književnost u novijoj hrvatskoj povijesti.

No, bacimo li kratak pogled na razvoj tog područja u zadnjih sedamdesetak godina i na njegove vrhunce, ne bismo mogli reći da je nekad bilo bolje, već da ovo danas nije dobro. U drugoj polovici prošlog stoljeća mnogo toga dobrog napravljeno je za dječju književnost, prije svega da se profilira kao znanost, ali u nekim pojavama prepoznat ćemo začetke znakova koji su postupno vodili prema današnjoj situaciji. Mora se reći da je dječja književnost u to vrijeme imala stručne, znanstvene autoritete koji su je motrili iz raznih kutova – kritičarskih, teorijskih, književnopovijesnih. Pitali smo osobu – dobra poznavatelja književnosti za djecu i mlade – koji su to utjecajni pojedinci iz prošlih vremena koje može navesti bez puno razmišljanja, a koji su to naši suvremenici, osobito književni kritičari na području dječje knjige. Kad se sve zbroji i oduzme, imamo dobru prošlost; među suvremenicima nema njihovih nasljednika, a kritičarska imena ne vide se ni pod mikroskopom. Ukratko: napredovali smo u pozadinu.
U drugoj polovici XX. stoljeća najveće je ime Joža Skok (Petrijanec, 14. veljače 1931. – Zagreb, 8. rujna 2017.), povjesničar književnosti, kritičar, antologičar, esejist, koji je, osim što se istaknuo proučavanjem kajkavske književnosti, smatran jednim od najvećih poznavatelja hrvatske književnosti za djecu i mladež. Osnivač je i dugogodišnji glavni urednik ugaslog časopisa Umjetnost i dijete, jednako tako kvalitetnih, a ugaslih, dječjih novina Radost koje su se neko vrijeme od uspostave Republike Hrvatske odupirale gašenju prelazeći iz jednog formata u drugi, ali se danas njihovu elektroničkom izdanju gubi trag pa se zapravo ne zna izlaze li ili ne izlaze. Te su dječje novine bile pojam dobra štiva i promocija najboljih autora za dječju dob – pisaca i ilustratora. U kvaliteti njegovih stranica može se prepoznati i odgovoran urednički stav prema onome što se nudi najosjetljivijoj dobi. Generacije i generacije mladih su kroz Radost stjecale naviku čitanja. U to vrijeme konkurent Modra lasta jednako je svojom kvalitetom i širim tematskim sadržajima bila pojam dječjih novina. Danas, ako ima dječjih listova, svedeni su na prazan sadržaj, na malo riječi i puno fotografija.

Nema cjelovite antologija dječje književnosti

Skok je važan još po nečemu: on se jedini od svekolike znanstvene zajednice prihvatio stvaranja antologije dječje književnosti. Devedesetih godina izašla su prva dva kola u devet knjiga, a ambiciozni plan predvidio je tri kola i petnaest knjiga. Međutim, stalo se nakon dva kola, preostalih šest knjiga u posljednjem, trećem kolu nikada nisu ugledale svjetlo dana. Tako ni danas nemamo nijednu kompletnu antologiju dječje književnosti, što za naciju koja drži do sebe nije baš pohvalno. Nije poznato zašto ona nikada nije završena, još je manje jasno zašto se netko mlađi iz znanstvene zajednice nije uhvatio tog posla u posljednja tri desetljeća.
Osim Skoka u teorijskom i povijesnom doprinosu, osnivanju časopisa i novina, danas uglednih nagrada poput „Grigor Vitez“ i „Mato Lovrak“, u značajnim pregledima dječje književnosti prepoznaje se angažman Milana Crnkovića (Dječja književnost, prvo izdanje 1980.), M. Crnkovića i dr. Dubravke Težak (Povijest hrvatske dječje književnosti, od početka do 1955. godine, 2002.), dr. Stjepana Hranjeca (Pregled hrvatske dječje književnosti, 2006.) te znanstveni i stručni radovi po vrstama dr. Ive Zalara, Branka Pilaša, Milana Taritaša i već spomenute Dubravke Težak te profesorica na učiteljskim katedrama Smiljane Novačić Kovač, Diane Zalar, Marine Gabelice, Dubravke Zime koje kao sveučilišne profesorice moraju objavljivati znanstvene i stručne radove.
Nama je izvorno za temu i nekadašnju sliku praćenja područja važan časopis Umjetnost i dijete, za koji su pisala imena pristala uz književnost i znanost, a kojem je 1997. izašao posljednji broj poslije nepunih trideset godina. Za dječju književnost to je bilo pogubno jer je izgubljeno važno tlo pod nogama, stožerno mjesto za znanstvene i popularne tekstove o trendovima u dječjoj književnosti, ali posebno za kritiku. Impresivan je niz ljudi koji su se pojavljivali redovito u kazalu tog časopisa. Spomenut ćemo samo neke: Branimir Donat, već spomenuti Joža Skok, Dalibor Cvitan, Veselko Tenžera, Dubravka Ugrešić, Ibrahim Kajan (jedini još živ iz moćne gomilice)... To bi bilo isto kao da je u jedinom pokrenutom i brzo ugaslom časopisu Književnost i dijete o dječjim knjigama ili negdje drugdje na stalnom mjestu pisala prva liga naših suvremenih književnika i poneko novo ime koje nije književnik ali je npr. kroatist koji je u dječjoj književnosti našao svoju nišu književnoga kritičara. Ništa od toga. Ima li objektivnijeg pokazatelje kakvo je nekada bilo stanje, a kakvo je danas. Nema medija koji bi po svom profilu pružao prostor kritici knjiga za djecu i mlade, pa ništa logičnije da na vidiku nema ni kritičara. Prostor za knjigu bilo koje vrste drastično je ograničen tako da je teško navesti kritičare sa stalnim kolumnama. Ipak, knjiga za odrasle koliko-toliko se izborila za prostor i valorizaciju imena od autoriteta. Važno bi bilo znati zašto profesionalci bježe od osvrta na dječju knjigu.

Ugrožen ugled?

Nekada su kulturne rubrike imale specijaliste za razna umjetnička područja pa tako i za književnost. Takvih danas više nema ili su rijetka vrsta. Većina je u mirovini ili su prerano otjerani kao nepotrebni višak na burzu pa ostali kulturnjaci svaštare po raznim područjima. Jasno je da u takvoj situaciji ni za jedan oblik redovitog informiranja o dječjoj knjizi nema mjesta ni interesa. Nisu za to krivi ni urednici ni novinari, već vlasnici kojima je kultura nepotrebna, uz vječiti odgovor da to nitko ne čita. Jedan od radikalnih poteza bio je pokušaj ukidanja najstarijeg natječaja za kratku priču u Hrvatskoj (i puno šire!), koji je nasreću u nekoj drugoj uredničkoj kombinaciji preživio i danas je brend Večernjeg lista.
Danas imamo tehnološke mogućnosti veće nego ikad, i zato se i tiska toliko knjiga u zemlji koja nije poznata kao čitalačka nacija. Naklada rijetko kad prelazi tisuću primjeraka, za odrasle čak upola manje. Međutim, dječja knjiga ipak ima više kupaca tako da su nakladnici koji je nikada nisu izdavali i otvorili prostor za njih u svojim izdavačkim planovima i pozvali svoje prokušane autore za odrasle da pišu i za djecu. To je dobar poslovni potez, ali ocjeni kvalitete ne doprinose sa strane izdavača nužni hvalospjevi kućnih PR-ovaca, koji se potom kao refren popularne pjesme pojavljuje uz sve tekstove o određenoj knjizi. Živa dosada ako želite saznati nešto više. No, interes industrije knjiga i dobri autori mogli bi biti razlog da se u javnom prostoru počne sustavno predstavljati kvalitetnu dječju knjigu na dobrobit djece, roditelja, učitelja, za brižne bake i djedove o jezičnom i umnom razvitku unuka te sveopću zainteresiranu javnost.

Je li besmisleno?
Onda pitanje bi li se danas tko usudio kao prije stotinjak godina predložiti dječjeg književnika za kandidata za Nobela ne bi bilo besmisleno.

Zato, neka bude apel kritičarima, starim i onim mladim koji tome naginju, ne zaobilaze knjige prvih pisaca.