Kako je 2071. došla prije nego sam mislila

„Moj brat živi u kompjutoru“ prerano nagovijestio budućnost

Kad sam pisala roman „Moj brat živi u kompjutoru“, cjelokupni sadržaj bio je usmjeren prema dalekoj budućnosti, prema godini 2071., nezamislivo tehnološki naprednijoj nego što je ova danas. Međutim, ono što me potaknulo da pišem taj roman nisu bila tehnološka dostignuća, već ljudski odnosi, oni najdelikatniji osjećaji koji (osobito) postoje između najstarijih i najmlađih članova obitelji.

Zbog raznih ugroza komunikacija postoji jedino slikom na daljinu, ali nestaje dodir, neophodan kontakt za protok emocija. Kao što hrani treba sol, tako ljubavi svih vrsta treba dodir, a baš njega nema. Hladni ekran nikad neće zamijeniti zagrljaj. Nisam mislila da će nas ta situacija na tako drastičan način zadesiti već 2020.
Evo dva ulomka iz romana koji govore o tome, a ima toga u knjizi mnogo više. Ako bude čitatelja potražit ću dijelove koji nas prerano uvode u 2071.
Branka Primorac, „Moj brat živi u kompjutoru“,

Alfa, Zagreb, 2016., ilustrirao Zoran Perdić Lukačević

„Sretna smo obitelj, barem tako mislim. Šira obitelj, djedovi i bake, braća i sestra mojih roditelja i njihova djeca rasuti su od sjevera do juga Europe. Živimo daleko jedni od drugih. Odavno je svatko otišao za svojom srećom. Ne posjećujemo se, nema smisla izlagati se opasnostima kad imamo brze videolinkove . I njih koristimo u rijetkim prilikama. Nemamo o čemu razgovarati. To ne vrijedi za mene, Simonu i Emila, svakodnevno se vidimo i čujemo, brbljamo o svemu i svačemu. Oni žive u škotskom Invernessu, kamo su davno odselili zbog posla pilotkinje i trenera fitnesa. Kad me roditelji ispituju o čemu tako dugo čavrljamo razočarani su kad kažem o cvijetu koji je procvjetao u tegli na njihovu prozoru, kiši koja rominja po staklenom krovu i priređuje najljepši koncert, dugi koja se pojavila iznad kuće, o tome što smo sanjali, ako smo sanjali, o djedovoj velikoj ljubavi za vježbanjem, koji se odmah buni kad to spomenem pa kaže: „Simona je moja prva i jedina ljubav“, a Simona se smješka. To nema nigdje drugdje osim u njih. I mene su navukli, ne bunim se, lijepo je reći što osjećaš, ako osjećaš.

Kad se opraštamo Simona ostavlja poljupce po ekranu. Zbog mene i zbog sreće da živi tehnologiju o kojoj se u njezinoj mladosti govorilo kao o znanstvenoj fantastici. Htjela bi ona mnogo više. Rado bi se za pravo cmakala i mazila na daljinu, ali takav toplokrvni uređaj još nije izumljen. Bilo je nekog preuranjenog šuškanja da će biti uskoro, ali ništa od toga. Prabaka je već pisala institutu za inovacije i nova tehnološka rješenja s molbom pa i prijetnjom da što se čeka na tom posve zanemarenom znanstvenom polju. Dobila je mutni odgovor iz kojeg se ništa nije moglo razaznati, na što je Simona zaključila da je istraživanje na tom planu u debelom zaostatku i da ona neće doživjeti da proradi u širokoj primjeni.

Da budem iskrena i ja sam željna prisna dodira. Zapamtila sam ugodu koja me prožimala kad me tata kao malu odveo na upoznavanje Simoni i Emilu u Inverness, na naš jedini susret uživo. Samo zato jer su već tada bili u visokim godinama pa, vele, neka me se nauživaju. Sve drugo sam zaboravila, ali njihov topli zagrljaj, mekaniji od sintetskih pahuljica iz jastuka, još draška moju kožu.

Zato ona na rastanku iz svoje video sobe širi ruke i šapće „grlim te“, a ja se osvrćem ne gleda li me tko pa joj sramežljivo tiho odgovaram isto…
… Svanuo je dan moga rođendana. Jako se veselim, poskakujem od uzbuđenja, puno pričam i svako malo bezrazložno hihoćem. Zoe i Markus sputavaju me u radosti. To nije pristojno, kažu.

Simona bi rekla: „Glupost! Hajde da ludujemo“.

Svaki put je proslava ista, a opet uzbudljiva. Osjećam se nekako posebno, nije to dan kao svaki drugi. Ja sam u središtu pažnje, moje se ime spominje od jutra do mraka, svima sam nekako važna, važnija nego u nerođendanske dane. Čak me i kućni roboti drugačije gledaju ili mi se samo tako čini.

Najbolje tek slijedi. Povezani grupnim videolinkovom okupit će se rođaci odasvud. Videokonferencija se to zove. Simona mi je govorila da su se rođendani u njezinoj mladosti slavili drugačije. Svi pozvani, rodbina i prijatelji iz vrtića i škole, susjedstva, dolazili bi s darovima u njihovu kuću, igrali društvene igre, plesali, pjevali i puno se cmakali, jeli sendviče i kolače, rezali tortu, pili šampanjac, odmatali paketiće umotane u šarene papire i divili se darovima, zabavljali raznim igrama u kojima su svi sudjelovali.

Mi to radimo drugačije. U našoj velikoj dnevnoj sobi, salonu, u moju čast slikom iz raznih dijelova Europe pojavit će se najuža obitelj, nitko od prijatelja i nitko od susjeda. Nemamo ni jedne ni druge. Ranije ću iz kataloške ponude izabrati dar do limita za moju dob. Dobit ću ga specijalnom dostavom dan uoči slavlja. A kad slavlje počne bit ćemo miljama udaljeni jedni od drugih, a zahvaljujući računalima, internetu i bežičnim vezama ipak zajedno. Bit će dobro ako ne puknu linije pa se projekcija zamuti, zatitra ili posve nestane. To se rijetko dogodi, a kad se dogodi moj tata kaže: „Ništa čudno kad tehnološki zaostajemo“, a mama ga ispravlja: „Ja sam zadovoljna. Imamo manje štetnih antena, bit će manje bolesnih. Zato smo se nastanili ovdje“.

To su tipično njihove rasprave u kojima su uvijek na suprotnim stranama. Padne mnogo više riječi, ali suština je jasna, Markusu je na prvom mjestu besprijekorna komunikacija sa svijetom, a Zoi očuvanje prirode i zdravlje ljudi.

Mene pak trenutačno jedino zanima da mi ništa ne pokvari slavlje.

Bude li sve teklo po planu bit će ovako: organizacija sjedenja i pojavljivanja otprije je zadana. Tako će južni videozid naše velike sobe za obiteljska slavlja zauzeti Giorgio i njegova žena Marta sa šestero djece: Paulom, mojih godina, pa mlađima – Luciom, Giovannijem, Pippom, Vittoriom i jednogodišnjim Massimilianom. To su moji bratići iz Palerma, gdje živi brat moje mame Zoe. Sjedit će oko bazena jer su temperature na Siciliji visoke, čak neizdrživo visoke i povremeno će skakati u vodu da se rashlade.
Sa sjevera sudjelovat će Tilda i Gunnar, mlađi brat moje mame, i njihovi blizanci Jon i Daniel. S velikim očekivanjem svake mi godine za dar nude skijašku opremu. Razočarani su kad ih odbijem jer postoji i mogućnost da se dar ne prihvati. Bez uvrede. Oni su ludi za snijegom, imamo ga i mi ali vrlo kratko i nismo ludi za njim kao sjevernjaci. Njima kad dosadi sjedenje istrčat će u vrt i goli se valjati u snježnom pokrivaču oko kuće. Na kraju će završiti u sauni i po tko zna koji put tijelo izvrći toplo-hladnom šoku.

S jugoistoka, sa Samosa, lijepog grčkog otoka u Sredozemnom moru, mahat će mi obitelj Papandopulos, vlasnici plantaža naranči i limuna. Njih je najviše, dvanaestero djece, mama Penelope i tata Kritos. Penelope je sestra moga tate Markusa. Tih četrnaest, uvijek pretjerano glasnih, jedva će se ugurati na ekran. Od rođendana do rođendana zaboravim im imena i da ispod svakog ne piše kako se zove, nastala bi velika zbrka kod pozdravljanja. Zapamtila sam samo ime najmlađeg i najnemirnijeg kojem je rođendan nedugo iza mog. Alarm će nas upozoriti dvadeset i četiri sata ranije. On je Odisej što mi zvuči poznato. Imaju nasade naranči i limuna i svakog Božića bez riječi objašnjenja ili pozdrava od njih nam stigne veliki paket voća kakvo se ne može nigdje kupiti. Prirodni vitamini nisu u modi, guljenje tretirane kore i temeljito pranje prljavi su i dosadni poslovi. Jednostavnije je popiti tabletu, navodno zdraviju. Simona se ne slaže i već je govorila Zoi da organizira voćne demonstracije. Ja najviše volim suhe smokve i rogač od kojeg Vili, kad mu se hoće, radi savršene slastice iako ništa u vezi s izradom hrane nije u registru njegovih majstorija. Nedokučivo je kako je usavršio slastičarske vještine – osjetljiv posao razbijanja i miješanja jaja, razvlačenje i valjanje tijesta, precizno odmjeravanje sastojaka, miksanje šlaga, precizno nanošenje čokoladne glazure i štošta drugo meni nepoznato. Sve je naučio sam, a da ga nitko nije poticao. Nezgodno je pri tome to što mu se ne može naručiti ili zapovjediti da napravi kolač. Napravit će ga kad mu samom dođe i kada se nitko ne nada.
„Slatka greška u programu, što drugo“, naglašava mama Zoe. „Vrlo ozbiljna greška u programu“, reći će programer i gejmer developer Markus. „Moram to istražiti!“ „Ne!“, usprotivimo se svi, jer to znači da ćemo ostati bez Vilijevih pita i savijača. Nije važno što stižu nekontrolirano i kad im se najmanje nadaš.
Simonino je objašnjenje uobičajeno: „To je ljubav“.

Vratimo se na svečani protokol. Četvrti zid naše najveće sobe rezerviran je za starije članove obitelji, za Philipa i Reginu iz Reimsa, tatu i mamu moje mame, vlasnike izdavačke kuće specijalizirane za dječju knjigu. Rijetki se više bave tim poslom pa oni nemaju konkurenciju i začuđujuće dobro rade u digitalno doba. Čini se da među starijima, ali i mlađima još uvijek ima dovoljno ljubitelja stare dobre papirnate knjige i priča kao što su Snjeguljica i Pepeljuga, Heidi, Guliverova putovanja, Vlak u snijegu, Šegrt Hlapić... Gunnarova supruga Tilde jedna je od njih. I njoj je ukoričena knjiga velika strast. Kad se okupimo ni o čemu drugom ne priča već o tome što je zadnje čitala.

Uz izdavače će sjediti profesori, djed Marko, sin Simone i Emila, i baka Emilija, roditelji našeg oca Markusa, koji žive i rade u Heidelbergu, gradu jednog od nastarijih sveučilišta u Europi. Najbliže su nam, ali kao da nisu. Ili su zauzeti predavanjima ili pišu znanstvene radove ili putuju od sveučilišta do sveučilišta na simpozije i savjetovanja na kojima su ili slušatelji ili predavači. Njihov je poslovni kalendar ispunjen 360 dana unaprijed, a datum mog rođendana upisan je žarkocrvenom olovkom da ga slučajno ne bi zamijenili s nečim manje važnim. Ostale dane u godini niti ih čujemo niti vidimo.

Posebno mjesto zauzet će Simona i Emil. Kao što znate obožavam to dvoje i želim im dug život. Meni je s njima lijepo, nikada dosadno. Uvijek me razvesele pričom iz djetinjstva o zaboravljenim igrama, o čistom zraku, o tome kako su se verali po drveću i preskakali plotove zbog slatkih i sočnih plodova trešanja, kako su se bez nadzora i zaštitnih maski sa susjednom djecom igrali na ulici u prašini i blatu, brali maslačke i čičak za vjenčiće, imali prave mačke i pse za kućne ljubimce, krpene lopte i lutke, išli svaki dan u školu, učili iz papirnatih udžbenika, pisali prva slova u bilježnice i na školske ploče. Kako romantično!
Da njih nema ne znam tko bi me naučio zaboravljenim običajima.

Simona i Emil bit će pravi urnebes. Za moj rođendan će se tako odjenuti da će zasjeniti sve ostale. Emil će na ružičasti kaput iz svojih hipijevskih dana objesiti sve do jednog odlikovanja koja je stekao kao vatrogasac i član gorske službe spašavanja. Glavu će mu resiti crna troroga kapa sa zlatnim obrubom za koju svatko pita odakle mu. Emil se ne sjeća gdje ju je dobio, sigurno je jedino da nije ni iz jednog rata vođena za njegova duga života jer on ni u jednom nije bio. Nekako su ga mimoilazili ili je bio premlad ili prestar. „Možda mi je ostala s nekog maskenbala“, pravda se, „bio sam barem na tisuću“.

Simona će mu kao uvijek parirati s obaveznim šeširom nesvakidašnje kreacije. Zbog toga je još zovu Kraljica i Visočanstvo. Svi će se diviti novom pokrivalu za glavu neviđenih boja i ukrasa. Ovogodišnji je ukrašen izumrlim vrstama voća i povrća koje drži široka vrpca boje trešnje, možda i višnje, koje vise sa strane i smetaju joj bistrom pogledu. Stoga prabaka svako malo rukom zabacuje trešnje, možda i višnje, za obod, a one se za tili čas vraćaju na njezino lice. To je i poruka Zoi kako bi se trebala odjenuti za tematske demonstracije. Oko vrata ima široki svjetlucavi svileni šal uz dekoltiranu haljinu s velikim cvjetovima maka. Dezen je toliko vjeran prirodi da bi, da imamo pčele – a nemamo – sletjele ubrati pelud da naprave med. I njih ima sve manje u prirodi, može ih se naći tu i tamo u nenaseljenim dijelovima mog Gorskog kotara.

Pojava tog dvojca na našim rođendanima uvijek razbije jednoličnost i dosadu. Toliko mnogo se razlikuju od ostatka familije. Možda bi se najmlađi odjenuti u tijesne kombinezone rado i nasmijali šarenoj slici dvoje starih, ali nisu se usuđivali. Zato će zajedno s odraslima cijelu godinu pričati o ekstravagantnoj odjeći najdugovječnijih članova obitelji, i što je još važnije, o Simoninim slikovitim porukama novim naraštajima kojih se nitko ne drži.

Proslava će početi uobičajeno. Prvo će svi pozdraviti Simonu i Emila pa Marka i Emiliju i na kraju najmlađe, Philipa i Reginu od 84 i 82 godine. Onda će obitelj rasuta po cijelom svijetu, svatko sa svoga kraja, u isti sat u našoj zajedničkoj videosobi meni poželjeti sreću. Za tu prigodu predstavnici obitelji iz Palerma, Brekstada i sa Samosa u moju će čast izvesti neku zanimljivu točku, ples, pjesmu ili recitaciju. Svi ćemo na kraju rezati svoju tortu, mi od čokolade, ukrašenu zlata vrijednim šumskim jagodama, ekipa u Palermu od netom spravljenog sladoleda od mandarina i maslinova ulja, na Samosu od hrskava pistacija i svježih datulja, a Gunnar i Tilde, Jan i Daniel u norveškom Brekstadu pored Trondheima omastit će brk tortom od lososa i kavijara. Mljackat će i podrigivati se do mile volje i nikome neće biti neobičan taj njihov običaj kojim žele reći da je obrok bio odličan, a probavljanje hrane uspješno.

Još pamtim njihovo kupanje usred ljeta. Pošli su radi nas u uvalicu nedaleko kuće s tabletima – i alpinističkim cepinima, čekićima za led. Čudna neka oprema za uživanje u moru. Kad su stigli do obale mislila sam da će se vratiti neobavljena posla kraj zaleđena mora. Baš suprotno. Skinuli su kožuhe i kape, brzo pripremljenim alatom razbili debelu ledenu koru na kojoj se mogla odigraditi hokejaška utakmica i poskakali u zapjenjenu vodu. Tisuću kilometara daleko ja sam počela kihati i tresti se od hladnoće iako je u mom goranskom kraju bilo ugodnih dvadeset i pet, a na plažama jadranskog mora žarkih 39 stupnjeva. Skandinavci su uživali u našoj zbunjenosti.

Sve se dakle odvija po ustaljenom redu i nitko ne pomišlja da ga naruši. Kad svi na svom kraju pojedemo svoj komad rijetko konzumiranog svečanog obroka, proslava će se približiti kraju. Još će mi jednom svatko na svom jeziku poželjeti dug život, bez ljubljenja i grljenja, kompjutor će, a da ga se ne pita, uz nekoliko krupnih grešaka prevoditi na hrvatski, a njima na njihove jezike. Za kraj ja ću zahvaliti na zajedničkom pojavljivanju.

Tako je bilo svake godine, tako je trebalo biti i ove, ali nije“.

 

 

© 2020. by znaor.com

Pretraga