Čitaonica – Jón Kalman Stefánsson: „Ljudsko srce“

Život je veći kad se čita

„Život se širi dok čovjek čita, kaže dečko, biva veći, kaže, to je kao da se dobije nešto što nitko ne može oduzeti, nikad ni u koje vrijeme, kaže, bude se radosnijim“ – citat je iz knjige islandskog pisca J. Kalmana Stefánssona (1963.) „Ljudsko srce“, koja je 2011. godine iz mog čitateljskog razumijevanja vrhunske literature s razlogom dobila uglednu Bookseller's Prize.

Do mene je došla preko prethodna dva Stefánssonova naslova, „Nebo i pakao“ i „Tuga anđela“, prva dva dijela romaneskne trilogije „o dječaku“, koje sam progutala poput najslađe čokolade uživajući u opisima nepoznata svijeta dalekog sjevera, muci čovjeka da se prehrani ribom u okrutnim klimatskim uvjetima, preživi zimu s malo ili nimalo sunca, koja pred ljetom uzmakne tek na mjesec-dva. Najteže je u izoliranim naseljima u planini posve odsječenim od vanjskog svijeta, čak i susjednog sela s grobljem. Tako kad ih smrt pohodi ni pokojnika ne mogu pokopati.

Stefánssonovi junaci, poštar Jens i dečko, noseći poštu barčicom preko mora i pješice kroz surov pejsaž zaogrnut hladnoćom, kroz vijavicu koja čovjeka čini slijepim i slabim, usput preuzimaju mrtvački sanduk žene koja je umrla tko zna kada. Na putu do zabačenog ribarskog sela, preko zametenih brda i visoravni kojom brije smrtonosna hladnoća lijes im pomaže vući Hjalti, radnik na imanju pokojnice. Usput ga izgube i unatoč poduzetoj potrazi ne nađu i tko zna kad će biti nađen, dok Jens od promrzlina na nogama ostane invalid.

Dečko i Jens vraćaju se u svoje Mjesto, ljeto je, počinju zbivanja opisana u posljednjem nastavku trilogije u kojem će se razbuktati naracija o ljubavi kao u klasičnom ljubavnom romanu u kojem je glavni lik razapet između dvije žene. Rizična putovanja morem i u trećem nastavku prijete ljudima. Iako prvotno bude spašen od plivačice koju je plivanju naučio stari pohotnik samo da bi se naslađivao njenim oblinama, dolaskom plime skonča zarobljen u spilji pod morem. I njemu je presudilo more.

Na poleđini ovitka izdavač, vjerojatno urednik Roman Simić, čitatelju na osnovi Stefánssonova pripovijedanja postavlja pitanje: „Može li se ikada biti spašen – od mora, snijega, ljudi, knjiga i ljubavi?“ Utoliko je citat koji otvara ovaj tekst znakovit, iako ne pokriva u cijelosti širinu sage o islandskom životu u prošlosti, u vremenima bez interneta i mnogih drugih tehničkih pomagala. Meni drage, isto iz „Ljudskog srca“ jesu sljedeće piščeve riječenice koje zdušno možemo prisvojiti: „Nama nije naročito dobro, ali ove riječi pomažu nam da zadržimo toplinu, one su naša nada, a tamo gdje ima riječi ima i života. Uzmi ih i bit ćemo tu; uzmi ih, i bit će nade.“ Zdušno preporučam čitanje! Sva tri naslova, osobito prva dva, bila su mi veliko ugodno otkriće. Veseli, a istodobno zbunjuje obim koji autor daje književnosti. Svako malo u funkciji fabule spominje nekog od svjetskih klasika lijepe riječi, a tako i najpoznatije pisce Islanda. Čini se nestvarnom žudnja za čitanjem gotovo neuka puka.  
Prevoditeljica Dora Maček, izdanje Frakture, Zagreb, 2018.

U međuvremenu pročitala sam i hvaljenu knjigu „Fizika tuge“, Bugara Georgi Gospodinova, o kojoj neću pisati budući da su to učinili mnogi. Najprevođenijem bugarskom piscu nakon pada komunizma pohvale stižu s raznih strana svijeta. Radi preporuke čitateljima samo ću reći da nam je unatoč složene strukture Gospodinova tema bliska budući da evocira vrijeme koje smo živjeli.
Prevoditeljica Ksenija Banović, izdanje Frakture, Zagreb, 2018. (B. P.)

 

© 2019. by znaor.com

Pretraga