Nagrada „Ksaver Šandor Gjalski“ za 2019. Goranu Tribusonu

U istom danu dva puta laureat s „Ocem od bronce“

 

Nikad nisam bila na neobičnijoj i zabavnijoj svečanosti od one u subotu 26. listopada 2019. u Zaboku u čast Goranu Tribusonu, dobitniku Nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za roman „Otac od bronce“ (izd. Mozaik knjiga, 2019., ur. Z. Maljković).

Počelo je ozbiljno, himnom, Mozartovom glazbom, dodjelom povelja zaslužnim ljudima, među ostalima piscu i novinaru Titi Bilopavloviću s kojim dijelim mnoge trenutke vezane uz Prosudbeno povjerenstvo za Nagradu „Anto Gardaš“. Prvi, „službeniji“ dio proslave zaključio je predsjednik Prosudbenog povjerenstva Strahimir Primorac, koji je u ime svih članova pročitao odluku o dobitniku i obrazloženje Nagrade Goranu Tribusonu. Na kraju je zaključio: „Čini se da Nagrada 'Ksaver Šandor Gjalski' i njezin trostruki dobitnik Goran Tribuson već tri desetljeća žive u skladu i međusobnom poštovanju. Svoj visoki renome Nagrada simbolično prenosi na pisca, a pisac pak snagom svoga djela pridonosi održavanju i jačanju njezina ugleda.“

Duhovito obraćanje uglednikā počelo je čestitkom gradonačelnika Zaboka Ivana Hanžeka i opaskom da je sretan što je dobitnik čovjek njegove generacije. U istom stilu nastavio je župan Krapinsko-zagorske županije Željko Kolar, s pitanjem dobitniku koje ga muči duže vrijeme: „Zašto Siniša – lik iz knjige 'Trava i korov' – koji nosi Titovu štafetu skreće s puta i bježi u šumu? Od koga bježi, od cure ili…?“ „To nisam bio ja“, dobacio je Tribuson. Publici se dopao takav ležeran ton, pljeskom je nagradila i jednog i drugog.

Mihaela Majcen Marenić, iz Ministarstva kulture RH, rekla je da ne može podijeliti generacijsko veselje s Tribusonom, ali zato može prenijeti očevo zadovoljstvo knjigom. On je Goranovih godina... Spomenula je da se cijeli dan druži s Tribusonom, da je bila i u Koprivnici i sada u Zaboku zahvaljujući činjenici što je u isti dan primao dvije nagrade. „Šteta da nema i treće“, dobacio je „nezasitni“ autor.

Predsjednik DHK Đuro Vidmarović podsjetio je na K. Š. Gjalskog i njegova dva mandata na čelu književne udruge koju on sada vodi. Akademiku Tribusonu čestitao je riječima: „Na natječaj je pristiglo 68 knjiga, među kojima ima mnogo vrsnih djela, ali je na vrhu zasluženo Tribusonov 'Otac od bronce'. Predstavnik izdavača Marko Hadjur ponovio je da je toga dana u podne u Koprivnici njihov autor za istu knjigu primio i Nagradu „Fran Galović“, a da je u kratko vrijeme tiskano već drugo izdanje romana.
Očigledno uzbuđen, laureat „Gjalskog“ svoje treće obraćanje počeo je isprikom da je morao zapisati kome sve treba zahvaliti, da nekoga ne zaboravi, a onda je ipak odustao od čitanja s papira te zabavio dupkom punu dvoranu Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskog okolnostima svečanosti iz 1991. i 1999. Tih je godina za „Potonulo groblje“ i „Travu i korov“ također primio Nagradu, sad već s tradicijom od četrdeset godina.

Ratne 1991. godine dodjela se odvijala pod uzbunom, u podrumu hotela. Kad je pročitano da je dobitnik, odjeknula je sirena za uzbunu, pa su prekinuli, ali uskoro je uzbuna prekinuta pa su nastavili. Nije zaboravio spomenuti da su tada uz njega bili pjesnik Nikola Milićević i moja draga kolegica, prerano preminula novinarka Večernjaka Ana Lendvaj.
Drugi put, 1999. godine, imao je strašne vrtoglavice zbog bolova u vratnoj kralježnici i hvatala ga je nesvjestica. Cijelo vrijeme dok je trajala svečanost mislio je da će se srušiti, a novine će sutradan imati naslov „Primio nagradu i srušio se u nesvijest“ ili „Dobio nagradu i završio kod Sestara milosrdnica“.
Zahvale na kraju nisu bile ništa manje duhovite: pisac je pohvalio suprugu koja je tri puta pročitala rukopis (knjiga ima 490 stranica…) i žiri „koji je donio ispravnu odluku“. (B. P.)

 

© 2019. by znaor.com

Pretraga