Čitaonica – Jón Kalman Stefánsson: „Tuga anđela“

O zemlji gdje se ljeto ugasi prije nego počne


Prvo sam lani čitala „Nebo i pakao“, a sada „Tugu anđela“, drugu knjigu iz trilogije „o dječaku“ Islanđanina Jóna Kalama Stefánssona (1963.). Uživala sam u prvoj i kad sam je vratila u knjižnicu tražila sam drugu, a spremam se iščitati i treću naslovljenu „Čovjekovo srce“. Zašto me privukla proza suvremenog islandskog pisca?

Neću citirati hvalospjeve iz pogovora, koje je sigurno zaslužio, nego ono što mi se nametnulo kao zaključak od prvih stranica. Svakoga privlači ono što nema i ne poznaje, što je drugačije, bilo da se radi o ljudima ili o prirodi. Jednom sam dobila pouku o fotografiji: teško ćeš pobijediti na natječaju na Mediteranu s morskim fotografijama. One su svakodnevnica na tim prostorima. Ali u Norveškoj ili na Aljasci, na Islandu, gdje se ljeto ugasi prije nego počne, imaš šanse s toplim morskim prizorima.

Sigurna sam da su me u oba Stefánssonova romana fascinirale mnoge uglavnom dramatiče slike borbe čovjeka s nesmiljenom prirodom. Jedna od njih je ona u knjizi „Nebo i pakao“, na hladnom uzburkanom moru koje ledi sve što dotakne, s ribarom koji se smrzne jer će „dječaku“ dati svoju kabanicu. Opis očiju koje se pretvore u staklene pikule ostavlja dojam koji se pamti. Ono što me iznenadilo, što izlazi iz literarnog, jest da nekadašnji ribari, kojima je ribolov bio jedini izvor prihoda nisu znali plivati. A samo jedan veći val ili neoprezno komešanje u malenom čamcu značilo je smrt. Razmišljam. Gdje bi naučili plivati? U moru koje nikada nije ni približno toplo kao naše.

Druga scena od koje se ledi krv je iz „Tuge anđela“, a nije jedina. Tako poštar zimi dolazi na konju do prve kuće u svom mjestu i ne može sići s konja jer se zaledio zajedno sa životinjom. Dvojica ga skidaju s konja, a jedan se mora skinuti i leći s nesretnikom da ga ugrije i spasi od sigurne smrti. Konj nije te sreće. Njega moraju eutanazirati jer mu nema spasa. Nije to jedina takva scena, jer isti će poštar tek što se malo oporavi s dečkom, praktički djetetom, krenuti u planine, u strašno nevrijeme, u vijavicu koja satima ne staje, mećavu koja nosi sve pred sobom, u hladnoću, u snijeg koji pada i zastire sve u bijelo do vlastita nosa.

Uvjerena sam da sam pod dojmom Stefanssonova djela jače nego potomci ljudi o kojima piše. Oni žive i danas u jednako negostoljubivu okruženju kao njihove bake i djedovi. Navikli su na led i hladnoću. A mene iz drugačije klime – koja ni približno nije surova kao na otoku koji je korak do arktičkog kruga, kojeg s juga oplakuje Sjeverni atlantski ocean, a sa sjevera Grenlandsko more – sve to fascinira.
Svaka Stefanssonova rečenica, stila od kojeg svakom piscu rastu zazubice, neizravna je oda Islandu i posveta dušama koje su na njemu živjele nekada, a i danas. Pogovor kaže da je knjiga „Nebo i pakao“ roman elemenata, vode i vatre, zraka i zemlje, ali i sila koje ih sudaraju i mire – u spektakularnom kraju, u čovjeku. Peti element je pak jezik i njegova magija bez koje ničeg ne bi bilo.
Iz dva razloga ne mogu zaobići ni prevoditeljicu Doroteju Maček (1936.), profesoricu u miru Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Prvo i najvažnije je da je domaću zadaću na Stefanssonovoj raskošnoj jezičnoj kompoziciji obavila vrhunski. Njezin peti element nije ni jednog trenutka naštetio Islanđaninovu, ako mu nije dao puninu u hrvatskom.
I sada drugi razlog osobne naravi. Poznajem prof. Maček s putovanja u Norvešku kada smo zajedno prošle maratonsku udaljenost od četrdeset i dva kilometra nedaleko prijateljskog Brekstada u okrugu Ørland (Trøndelag). Nije bilo lako pješačiti ljudima nanaviklim na duge rute, ali ta muka nije bila ni izbliza onoj što ju je svojim junacima zadao Stefansson. Ne trebate prehodati negostoljubivu islandsku pustinju da biste razumjeli taj žilavi svijet, trebate samo pročitati Jón Kalmanovu trilogiju. (B. P.)
Izdanje Fraktura (2017.)

 

 

© 2020. by znaor.com

Pretraga