Predstavljena knjiga Julijane Matanović „Ljuta godina“

Svježa, rijetko iskrena proza

Te sparne večeri tražila se stolica više u dvorani Društva hrvatskih književnika. Mnogo mladih, mnogo studenata, nepoznatih ali smjernih lica, nekolicina kolega po peru. Čija se to knjiga predstavlja? Samo neupućenima dala bih prednost od tri pokušaja u pogađanju, sigurna da neće biti promašaja jer zna se tko su kod nas najtiražniji i najomiljeniji  autori. Julijana Matanović je svakako jedna od njih. I kad ima novi naslov, kao što sada ima knjigu „Ljuta godina“, publika pohrli na susret s autoricom i s njezinom prozom.

U duhu velikog povjerenja prema onome što piše, književnu večer otvorio je u ime izdavača Drago Glamuzina, glavni urednik VBZ-a, spomenuvši da je rukopis prihvatio bez prethodnog čitanja kada je Julijana nazvala i rekla: „Imam nešto za tebe“.

Tri su predstavljačice – urednica Vanja Kulaš i dvije bivše Julijanine studentice, Antonija Ćosić i Andrea Divić – svaka na svoj način govorile o knjizi i o profesorici. Ćosić i Divić dobar dio obraćanja publici posvetile su njezinu iznenadnom odlasku u mirovinu i preseljenju u Osijek, potom I razočaranju sredinom od koje je mnogo očekivala. Nisu pretjerale u opisima privatnog života doktorice suvremene hrvatske književnosti, profesorice u miru, što bi bilo neumjesno da nije povezano sa Zapisima internetske novakinje, kako glasi podnaslov knjige. Psihologinja Antonija Ćosić profesionalnim je kategorijama opisala što se to zapravo dogodilo. Prof. Matanović imala je visoka očekivanja od Osijeka, rekla je, mi pak osjećaj da smo izgubili Julijanu, a onda je ona izgubila Osijek i vratila se u Zagreb. Međutim, nije potonula, već je iz poraza izašla jača nego prije.

I učinila je nešto što je prije pet godina za nju bilo nezamislivo. Počela je pisati i objavljivati postove na internetu, na koje su poznati i nepoznati ljudi masovno reagirali. Tako je u godinu dana nastao materijal za knjigu u kojem su osim Julijaninih tekstova i tekstovi nekolicine stalnih pratitelja.  Profesorica iz filma, kako ju je nazvala Andrea Divić, određeni dan u određeno vrijeme, točno u 18.05 sati, stavljala je na svoju stranicu novi tekst, a ako ju je nešto spriječilo, brzo bi se ispričala. Često su to bili doživljaji sa kćerkom Magdalenom, ali mnogo puta i sjećanja na književnike kojih više nema, a koje je dobro poznavala, na primjer Nedjeljka Fabrija, koji se brinuo da mlada mama uvijek ima svježi kruh iz neke dobre pekarnice. Usput, kad je riječ o pokojnom Fabriju, ovdje ću spomenuti, jer ne znam gdje bih drugdje imala priliku, kako sam od njega naučila praviti odličnu šalšu od pomidora za preljev špagetima, za koju je on pak recept dobio od pokojnog glumačkog genijalca Borisa Dvornika.

Poslije svega, da ne zanemarimo Julijanin autorski doprinos hrvatskoj književnosti s naslovom „Ljuta godina“, kažimo to riječima Vanje Kulaš koja ga je nazvala svježim, na tragu onog kako je pisala dosad – rahlo, iznimno iskreno i s vrlinama dugovječne proze.  (B. P.)

 

© 2019. by znaor.com

Pretraga