PRVI STUPANJ ŠPANJOLSKOG

PRVI STUPANJ ŠPANJOLSKOG

Chicos, diploma je u džepu!

Imamo lijepu vijest – Strahimir i ja položili smo prvi stupanj španjolskog jezika. Diploma je u džepu! Prva poslije mnogo godina. Zadnje koje se sjećam je ona iz vatrogastva koju smo kao zaposlenici Večernjeg lista zaradili na parkiralištu ispred redakcije i koju se nije moglo preskočiti. Ovaj put smo međutim bili dobrovoljci.
Kad smo se prijavili na intenzivni tečaj u Centar španjolskog jezika El puente, u zagrebačkoj Krajiškoj ulici, nismo znali što nas čeka. Nismo znali koliko je naš mozak zahrđao za prihvaćanje novog znanja. Mislili smo bit će lako, ta znamo mi reći Hola, chicos! i Vamos a comer!

Već nakon prvog dana, poslije tri školska sata i jednom pauzom, postalo je jasno da će nas nauk dobro uzdrmati. Pogotovo činjenica da tri sata s profesoricom neće biti dovoljno. Kod kuće je trebalo napisati zadaću i učiti riječi, gramatiku, nepravilne glagole… Dizali smo se sa španjolskim, lijegali sa španjolskim.
Mnogo toga nas je motiviralo da uložimo svoj maksimum, možda najviše zbog naših godina. Nismo se mirili s poznatim komentarom – njima ide teško jer su najstariji.
A grupa je bila šarolika da šarolikija ne može biti. Nas dvoje smo rušili prosjek. Najmlađi Luka završio je peti razred osnovne škole, ima dvanaest godina. Nevjerojatno dobro se uklopio s nama starijima, pun želje da dokaže da nije zalutao na španjolski za odrasle. Podrška mu je bila mama Renata. Sljedeća u nizu po godinama je nježna visoka Vita, tiha petnaestogodišnjakinja koja je završila prvi razred gimnazije i položila ispit s 99 bodova od 100. Pet godina stariji Fran student je zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, odjel slikarstvo. Njegov razlog upisa na španjolski šestomjesečna je stipendija za studij na umjetničkoj školi u Madridu koja teče od veljače 2020. Pokazao nam je svoje radove. Ne čudi da je između više kandidata baš on dospio na listu za razmjenu.

Još su s nama, osim već spomenute Lukine mame, „normalnih godina“ bile Nikolina i Vera, koje zbog putovanja (Peru, Grčka) i obveza nisu stigle dolaziti zadnji tjedan na satove. One su ispit odgodile za drugi rok. Bilo nas je dakle ukupno osmoro, šestoro na prvom ispitnom roku.
Posebna je nadasve ugodna priča naša profesorica Ana Cukrov. Tumačila je gradivo smireno i uz ponavljanje. S mnogo takta i ne dižući glas ispravljala je greške, a s mnogo osmijeha i pohvala popratila je ispravne odgovore. Razgalile bi je i nasmijale naše gluposti, osobito miješanje talijanskog jezika u španjolski. Njezin pristup pravog pedagoga olakšao nam je dolazak na satove čak i onda kada nismo stigli dobro naučiti. Temeljito nas je pripremila za dan D. Ponavljala je i ispravljala zadaće, objašnjavala po tko zna koji put kada ćemo upotrijebiti pomoćne glagole ser, a kada estar. Oba su nepravilna, a imaju isto značenje.

Rekla je iz kojih će se dijelova ispit sastojati, slušnog, pismenog, gramatike i vokabulara, te usmenog, koji ćemo imati s nama nepoznatom profesoricom.
Zadnjeg dana škole, koja je završavala provjerom naučenog, svi smo bili uzbuđeni, ustrašeni. Nepotrebno. Ni prolaz ni pad nikome nije značio životnu katastrofu. Svjestan si toga. Možeš se umirivati i reći, nije važno, ali glava i dalje kurbla svoje. Uostalom ni gubitak bezazlene partije igre „Čovječe ne ljuti se“ ne ostavlja igrača hladnokrvnim. Porazu se nitko ne veseli.
Kada su objavljeni rezultati i podijeljene diplome veselje je bilo veliko. Opuštene crte lica sve su rekle. Tko je imao vremena za piće i razgovor završio je na kavi u obližnjoj Kinoteci. Već se i mrak spustio kad smo se razišli. Otuda i noćne fotografije Strahimira i mene s prof. Anom Cukrov, Vitom Čumbrek i Franom Perkovićem.
Hasta la vista, chicos! (B.P.)

 

© 2020. by znaor.com

Pretraga