Unatoč koroni Nagrada Gardaš dodijeljena uživo

Vjekoslava Huljić odabrala datum svečanosti

Neizbježno je prije nego se raspišem o ovogodišnjoj Nagradi Anto Gardaš za najbolju proznu knjigu za djecu i mladež preskočiti događaje prve polovice 2020. godine, koja će u sjećanju ljudskog roda ostati po životu koji je mjesecima tapkao u mjestu sagnuvši glavu pred nevidljivim neprijateljem – virusom kodnog imena KOVID19.

Zagrebu kao da to nije bio dovoljano. Naš planet podsjetio nas je na izreku da jedna nesreća ne dolazi sama već najmanje u paru, ako ne, da ne bude dosadno s još pokojom drugaricom. U rano nedjeljno jutro 22. ožujka, usred zaraze od koje smo se branili sloganom „ostani doma“ učas se zaboravilo na epidemiološke mjere.

Ulice su bile pune zabrinutih ljudi istjeranih iz postelja s pitanjem je li to sve ili najgore tek dolazi. Za trajni veliki strah dovoljan je bio prvi najsnažniji udar, poslije i za tugu jer potres se kao mačem obrušio na srce grada, na njegove najljepše dijelove. Ironija je da u prvi tren nije izgledalo strašno, nijedna kuća nije bila srušena do temelja, a jedna teško stradala djevojčica imala je šansu preživjeti. Tek kasnije su se otkrivali razmjeri štete i tužan kraj jednog mladog života, podmukla rabota sile ispod površine koja je čekala od 1880., punih sto četrdeset godina da gradu u podnožju Medvednice zada novi udarac. Da nas upozori kako smo mali u usporedbi s njom.

Dva mjeseca kasnije život se unatoč pandemiji, unatoč potresu, unatoč nedaćama ljudi bez doma pomalo vraćao u normalu. Tko je morao i mogao vratio se poslovima koji unatoč jenjavanju epidemije nisu izgledali da imaju rokove. Tako se činilo da će biti i s mojim čitanjem knjiga prijavljenim za Nagradu Anto Gardaš. Ima vremena, mislila sam, tko zna hoćemo li proglašavati dobitnika, hoće li biti tradicionalne osječke svečanosti uručenja Nagrade oko datuma Gardaševa rođendana. Tada se već znalo (u našem resoru) da neće biti javne dodjele Nagrade Grigor Vitez, a da su prigodna svečanost u Grđevcu i Nagrada Mato Lovrak prebačeni za jesen kad se očekuje da svi učenici budu u školi. Bila sam uvjerena da ćemo i mi slijediti njihov primjer. Tim više jer je naše tročlano Povjerenstvo bilo raštrkano u tri hrvatska grada, Stjepan Tomaš u svom Osijeku, Diana Zalar je pod zabranom putovanja iz županije u županiju zapela u Splitu, ja u ranjenom Zagrebu, u izolaciji na Trešnjevci, srećom bez ožiljaka od potresa.

Problema kao u priči. Čak se ispostavilo da svi nemamo sve knjige. Nije pomagalo zvati i tražiti pomoć od izdavača jer knjige iz skladišta na naše adrese nije imao tko poslati. Kao većina ljudi i u izdavačkoj djelatnosti radilo se od kuće. Sretna okolnost u teškom vremenu bio je internet i knjiga u pdf-u. Nije dolazilo u obzir ni da se sastanemo u Zagrebu i kao obično u prostorijama Društva hrvatskih književnika uživo donesemo odluku o laureatu. Osim korone u tome je potres odigrao svoju ulogu. Zgrada na Trgu bana J. Jelačića 7, u vijencu najljepših na središnjem zagrebačkom trgu, i prostorije DHK na prvom katu dobile su od statičara naljepnicu: neupotrebljivo do daljnjega. Posvemašnja neizvjesnost uz poznatu vremenski neomeđenu rečenicu – „zavisno od epidemiološke slike“. Cijela se godina činila izgubljenom. S ukidanjem jedne po jedne zabrane postepeno se počeo otapati „deficit nade“. S razlogom, brojalo se u sitno novozaražene, no uz stalnu poruku „ostanimo odgovorni“.

A onda iznenađenje, gotovo šok. Poziv Mirka Ćurića, dopredsjednika DHK i predsjednika Ogranka Osijek, glavnog organizatora Nagrade, i rečenica: „Vidimo se 21. svibnja u Osijeku. Dobitnica dolazi, od dva ponuđena datuma izabrala je upravo onaj Gardaševa rođendana“. Iz dvomjesečne izolacije odmah u slobodu, u život! Uz oprez, koliko može! Dobra stvar je bila što smo svi troje pročitali knjige i okončali prosudbu; prvo užeg izbora pa onda između šest izdvojenih naslova (od dvadeset i sedam ponuđenih) i glasali o laureatu. Matematika je presudila da dobitnica bude Vjekoslava Huljić s romanom za mladež „Moj Titanic ne tone“. „Titanic“ – aktualna priča o djevojčici migrantici iz Sirije i vršnjakinji iz Dalmacije koja je spašava od zle sudbine – dobio je osjetno najviše bodova.

Dodjela 14. hrvatske književne Nagrade „Anto Gardaš“ tako je jedan od rijetkih događaja koji je održan u proljeće 2020. u svom terminu unatoč tome što epidemija nije zvanično okončana. Lijepo je da se u Osijek iz Splita ohrabrila doputovati dobitnica Huljić. Mogla se ispričati, dramatizirati, tražiti da se događaj odgodi tko zna za kada. Bez nje svečanost ne bi bila lijepa kao što je bila, a dobila je i epitet jedne od prvih koja je probila strah od izlaska u prostor i među nepoznate ljude. Tako je „Gardaš“ postao rijedak kulturni događaj koji se zbog epidemije nije održao on line, već uživo, u knjižari „Nova“, na mjestu kao svih proteklih godina. Novinari, osamdesetak dana na mukama da izmišljaju kulturne sadržaje kojih nema pohrlili su u velikom broju popratiti uručenje Nagrade Anto Gardaš Vjekoslavi Huljić.

Veliko zanimanje sedme sile, nema sumnje, razlog je i popularnost bračnog para Huljić, tim više jer se očekivalo da se supruzi pridruži u medijima rado viđen gost, glazbenik, hitmejker Tonči Huljić. Osjetilo se to i po povišenom tonu kojim se raspitivalo za dolazak laureatkinje: „Hoće li Vjekoslava uistinu doći u Osijek? Ne boji se zaraze? Hoće li doći i Tonči?“

Osječanima koji su tog popodneva i večeri prolazili osječkim Trgom dr. Ante Starčevića nije promakla visoka figura Tončija Huljića, koji je, dok je Vjekoslava davala intervjue, šetao obiteljsku miljenicu, uznemirenu kujicu Miku. „Mika je osobito vezana za gazdaricu“, objasnio je Tonči kasnije kad je s vrata s Mikom provirivao u dvoranu u kojoj je njegova supruga sudjelovala u ceremoniji uručenja nagrade. „Bit će mirna, dovoljno da je vidi“. Nekoliko sati provedenih u društvu s Huljićima, s opuštenom Mikom u Vjekoslavinu krilu, uživo se moglo pratiti kako na hrvatski način izgleda teret slave. Svako malo netko je imao molbu za fotografiranje. Čak i za večerom. Nikoga nisu odbili iako su od jutra do kasnih sati bili pod pritiskom, a navečer umorni i iscrpljeni. Nisu marili što po nekim standardima za popularne osobe nisu možda u najboljem izdanju za slikanje.

Obični, normalni ljudi, unatoč svemu.

Piše Branka Primorac

 

© 2020. by znaor.com

Pretraga