Ručak ispod secesijskog lustera

Petmilijunti Madrid pruža toliko mogućnosti da ni onaj tko je tu rođen i živi u njemu cijeli život nije vidio a kamoli bio na svim zanimljivim mjestima vrijednim posjeta. Naravno, takva mjesta izmiču turistima i povremenim posjetiteljima. Zato su otkrića slatka. Tako je bilo protekli vikend kada smo dogovarali ručak sa španjolskim prijateljima profesorom i novinarom Santiagom Matom i piscem za djecu Santiagom Garcia-Clariacom.

Clariacov izbor bio je restoran „Pecera“ u kompleksu Círculo de Bellas Artes u središtu Madrida, nedaleko od muzeja Prado i Nacionalnog muzeja Thyssen-Bornemisza, koji zajedno s Centrom umjetnosti kraljice Sofije čini jedinstvenu aleju umjetnosti. Prijedlog se zbog ambijenta pokazao odličnim.

Nismo se vidjeli od prosinca 2018. – dakle od godine izlaska španjolskog izdanja mog „Maturalca/Viaje de fin de Curso“. Inače sam stalno u kontaktu, osobito s novinarom Matom, povjesničarom po obrazovanju, koji odlično govori nekoliko jezika: engleski, francuski, njemački, slovački, hrvatski. On je napravio razgovor sa mnom povodom španjolskog izdanja „Maturalca“ (izdavač KATELANI, 2000, iz Barcelone), prve hrvatske dječje knjige tiskane u Španjolskoj. Postavio je pitanja na hrvatskom, ja odgovorila na hrvatskom, a on preveo na španjolski i objavio. Ta činjenica je prava blagodat s obzirom na španjolske prilike, jer u toj velikoj zemlji – i velikom jeziku – nije baš lako naći osobu koja govori engleski. Naći nekoga tko može komunicirati na hrvatskom pravi je raritet.

Restoran „Pecera“ smješten je u velikoj dvorani na ulazu u velebno zdanje Círculo de Bellas Artes, koje izvana, s glavnog ulaza iz jedne od sporednih ulica prelijepog Pasea de Prado, ne sugerira o kakvoj lijepoj secesijskoj građevini je riječ. Veliki prozori restorana gledaju na tu žilu kucavicu velegrada, no dok se ruča i razgovara, pogled se ima i čime drugim zabavljati. Unutrašnjost restorana je od poda do stropa slika i prilika razdoblja u kojem je cijeli kompleks nastao. Freska na stropu, golem luster, skulptura nage žene usred dvorane fascinirali su našu unučicu, petogodišnju Martu, kojoj je pogled stalno bježao malo gore, malo dolje. Fotografije će dočarati dio grandioznosti i ljepote, a pomoći će i pozivanje na sličnosti s dvjema zagrebačkim građevinama – Hrvatskim glazbenim zavodom i (donekle) Arhivom Hrvatske. Valja reći da Círculo ima dvorane za kino, koncerte, kazališne predstave... (Pročitavši ovaj tekst javio mi se razgaljeni Ivo Klarić, drag prijatelj, prevoditelj i novinar, ex diplomat, koji mi je ispričao da je kao kulturni ataše u Veleposlanstvu RH u Madridu bio pozvan zajedno s drugim kulturnim atašeima u Circulo de Bellas Artes, hram umjetnosti, da u čast obljetnice klasika španjolske i svjetske književnosti Miguela de Cervantesa pročita dijelove iz njegova veličanstvenog romana Don Kihot. Bit će tome dvadesetak godina. Eto, kako internet čini svijet malim!) 

Bilo nas je za stolom šestero odraslih i troje djece od sedam i pet godina koja su uz svoje igračke vrlo dobro podnijela trosatno druženje. Pomogao je i Santiago Garcia-Clariac zabavljajući ih crtežima u svom blokiću za ideje. María, koja pohađa drugi razred, raspričala se s njim o lektiri. Jako joj se dopao pisac koji zna i tako lijepo crtati.
Ekipa iznad četrdeset raspričala se o knjigama i situaciji u izdavaštvu u dvjema zemljama. To su neusporedive stvari jer su španjolske brojke fascinantne za naše prilike. Clariacov sin je također pisac. Ako nismo krivo razumjeli, naklada nekoliko popularnih naslova za djecu bila mu je tri milijuna primjeraka, što znači da je i prihod bio dobar. Pravila ponašanja između izdavača i autora, po pričanju Santiaga Garcia-Clariaca, slične su u obje zemlje. Pisac će dobiti deset posto po prodanom primjerku i kod izlaska knjige desetak besplatnih primjeraka koji se začas podijele rodbini i prijateljima. I događa mu se isto kao svima – da na kraju kupuje vlastite knjige.

Pokazala sam im moju slikovnicu „Kako je spašen mali Mate“, koja je u zagrebačkoj Turističkoj nakladi izašla prije dva mjeseca, a koja je moja prva slikovnica. Pohvalili su ilustracije Branke Hollingsworth Nare. Vrhunske su, rekoše. O tekstu nisu mogli reći ništa jer ga nisu čitali, ali dopala im se činjenica da je glavna junakinja djevojčica Zvonka, koja u interpretaciji ilustratorice, moje imenjakinje, izgleda savršeno. Upravo onako kako sam je zamislila.
O raznim planovima također se govorilo, ali oni se ne otkrivaju dok im se koliko-toliko ne vide obrisi. Najkonkretniji je bio razgovor o njihovu posjetu Hrvatskoj ovo ljeto. (B. P.)