VIII. međunarodni književni susret dječjih autora u Ivanić-Gradu

Slađe je s mȅdom

Do Ivanić-Grada od Zagreba ima 27 kilometara, od naplatnih kućica samo 16. Za dionicu od Vrbana do izlaska na autocestu A3 trebalo mi je pola sata, a za ostatak petnaest minuta. Točno toliko koliko mi je rekao Jadranko Bitenc da će mi trebati da na vrijeme stignem u OŠ Đuro Deželić na književni susret s dva sedma razreda. Tako je za mene počeo VIII. međunarodni susret dječjih autora 2019. (7. studenoga 2019.) na kojima će osim mene sudjelovati Robert Mlinarec, Vladimir Bakarić, Jadranko Bitenc iz Hrvatske i Aleksandra Čvorović iz Bosne i Hercegovine.

Ja sam u programu bila prva na redu. Na pomoći, osobiti meni, od jutra do popodneva, bila je Zrinka Radašević, voditeljica za kulturu i obrazovanje Pučkog otvorenog učilišta Ivanić-Grada, za koju Jadranko Bitenc kaže da je njegova nasljednica otkako je u mirovini. Ona mi se pridružila na satu s učenicima koje je pozvala na tečajeve stranih jezika i osobito u kino s najnovijim repertoarom iz svjetske filmske produkcije. Cijena ulaznice prava sitnica.
Sedmaši s kojima sam se srela nisu znali da će im na sat hrvatskog jezika stići književnica čiji roman „Maturalac“ čitaju za lektiru, otkrila je prof. hrvatskog Vlatka Rajski. To je bilo iznenađenje pa imaju opravdanje što nisu smisliti pitanja za autoricu, već su pažljivo slušali što im ima reći. Osim ponešto iz biografije ispričala sam kako je nastao taj rukopis, koji se sviđa mladima iako u njemu nema mobitela ni interneta. Govorila sam im o tipičnim likovima kakvi se mogu naći u svakom razredu, oko kojih se pletu jednako tako tipične situacije na svakom maturalnom putovanju osnovaca pa tako i u mojoj knjizi. Prstom sam uprla u dvije ljepuškaste djevojke, jednu plavušu i jednu crnku druge kose, vedre i nasmijane, i rekla: evo, svaka od njih može biti moja Ana iz romana, atraktivna i karizmatična. Smijeh je ispunio prostoriju, a da sam pogodila, potvrdila je prof. Rajski. Zanimljivo im je bilo i objašnjenje kako su kreirani likovi razrednice Veronike/Perle i profesora tjelesnog Zvonka Trabića, zvanog Stativa, koje sam kao inspiraciju našla u dvoje mojih profesora, profesorice zemljopisa i profesora tjelesnog odgoja.

Oprostili smo se uz neobično zvono koje nas je podsjetilo da je druženju kraj, a na moj komentar da takav zvuk nisam čula ni u jednoj hrvatskoj školi, a bila sam u stotinama, prof. Vlatka rekla je, „da, mi smo po mnogo čemu posebni“. Jesu! U to sam se uvjerila i u dolasku. U auli se kočoperi veliki panoramski lift kakav nisam vidjela drugdje u školama. A susretljivi domar ponudio je da me provoza do prvog kata i natrag, u posjet ravnatelju Mileu Todiću.
Kako bi mi dobro došla ta dizalica za moj četvrti kat!

U pauzi do drugog susreta svi smo se okupili u lijepim novim prostorijama POU-a na prvom katu, s kojih kroz cijelu staklenu stijenu puca pogled na veliku knjižnicu u prizemlju. Ne mogu reći da se nisam obradovala svim kolegama, Robertu Mlinarcu kojeg nisam vidjela godinama, pa saznala da piše lovačke kuharice, ali najviše Vladimiru Bakariću koji mi je obećao iz Vinkovaca donijeti med bez kojeg se u našoj kući ne živi. Onda me obavijestio da mu je nažalost med u brzini ostao u prtljažniku drugog auta. Ništa, velim ja, morat ćeš onda prvom prilikom do Zagreba. I da ne bude bez žaoke, velim, ti si bogat čovjek kad imaš dva auta. „Imam ih 122“, replicira brzo, aludirajući na vozni par firme u kojoj radi.

Poslije osvježenja, po suncem obasjanom parku, lijepom danu između dva ružna, prošetali smo svi do Srednje škole Ivan Švear u kojoj smo s gimnazijalcima drugih razreda razgovarali na temu: postaje li književnost za djecu bliska i odraslima? Moderatorica je uz Jadranka Bitenca bila knjižničarka Višnja Jeren. Pisci su kratko govorili o svom radu, iskustvu koje imaju s djecom čitateljima, odnosno odraslima. Spomenula sam odavno izrečenu tvrdnju da dječju knjigu mogu čitati i djeca i odrasli, a knjigu za odrasle samo odrasli. Ima naravno izuzetaka, a primjer može biti moja romansirana biografija „Rudolf Perešin – život i smrt“ koja je spominjana na druženju. S razlogom. Naime, Perešin je do petnaeste godine, do odlaska na školovanje za pilota živio nedaleko Ivanića i tu završio osnovnu školu. Razveselilo me da ivanićgradski gimnazijalci znaju tko je Perešin kraj čije biste prolaze svaki dan do škole. Sigurna sam, taj roman, oni pa i mlađi, osobito zaljubljenici u letenje i uzbudljive ratne priče naših heroja, mogu čitati s razumijevanjem. U jednoj fazi izrade kurikuluma „Škole za život“ taj je naslov bio na popisu lektire za najviši modul, a onda je nestao. Otom, potom.

Ugodno druženje nikada ne završava kad netko obznani da je isteklo vrijeme. Učenici su otišli na nastavu, ali priča se nastavila s knjižničarkom Višnjom, prvo u knjižnici pa u zanimljivo uređenom predvorju škole koje je nalik velikom dnevnom boravku. Stolići s košarama puni jabuka, uz njih jarko žute vesele fotelje i učenici na internetu ili u razgovoru s kolegama. U sredini veliki koncertni glasovir opet s košarom voća, a do njega dugačko postolje s pisaćim mašinama, starim toliko da ih nisam zatekla u redakciji ni kada sam ja počinjala u novinarstvu, te jedan gramofon iz moje mladosti s kojeg smo puštali pjesme Beatlesa, Pat Boonea, Rolling Stonesa…
Prije odlaska domaćini su nas počastili ručkom na kojem su Mlinarec, Bakarić i Čvorović pričali dojmove sa svojih druženja s pučkoškolcima. Bilo je duhovito. Aleksandru je čak jedan prvoškolac pitao kakvu to sliku ima na čarapi. Oduševila se koliko je pozornosti izazvao njezin nastup i to kako je sedmogodišnjak primijetio sitni detalj. U međuvremenu nam se pridružio ravnatelj POU-a Dražen Malec, kasnije i gđa. Željka, pjesnikinja, supruga Jadranka Bitenca koju sam odavno željela upoznati. Izuzetno topla osoba koja zrači vedrinom. Na rastanku, naravno, posegnuli smo za mobitelima. Fotografije će biti u prilogu.

A da opravdam naslov objasnit ću kako je završilo s mȅdom. Uistinu je na kraju bilo slatko, jer sve je bila šala mala. Dečki su sa mnom izveli performans na temu iznevjerenog očekivanja. Med je na kraju iz Bakarićeva prtljažnika prebačen u moj auto i eto ga u Zagrebu. Sljedeći put neću tako lako nasjesti. (B. P.)

 

© 2019. by znaor.com

Pretraga