Čitaonica – César Aira, Duhovi

Čarobna mala knjiga

Ne znam kako to drugi rade, ali ja volim kući ponijeti knjigu iz čitaonice za koju dobijem preporuku. I to od osoba koje znaju što je dobro štivo. Tako sam zahvaljujući Svjetlani Ciglar, ravnateljici Knjižnice “Vladimir Nazor”, i njezinoj ekipi, ne gubeći vrijeme prebiranjem po policama, posljednjih godina pročitala mnogo izuzetnih djela stranih autora.

Princip smo usvojili davno i odlično funkcionira. Samo reci kad ćeš doći, pripremit ćemo knjige, rekla je Svjetlana. Budući da su na prometnom mjestu u Vodovodnoj, a parkiranje u tom kvartu prava muka, naša se razmjena odvija kao na traci. Ostavim auto sa žmigavcima na opasnom mjestu, uletim sa setom pročitanog, a izletim s hrpom kojoj se unaprijed veselim.
U jednom od tih naramaka, ima tome već neko vrijeme, bio je i knjižuljak od 128 stranica u neatraktivnoj sivoj boji. Kako bih pročitala jedan naslov, a on se primakao vrhu, ja bih ga odložila na dno. Stalno sam odlagala uranjanje u “Duhove” Césara Aire (1949). Ne znam zašto, ali nešto me odbijalo od Argentinca, iako dotad ništa njegovo nisam čitala. Nije on jedini koji mi je dugo iz nekog nepoznata razloga izmicao ispod radara. Možda i zato što sam iz komocije isključivo čitala domaće autore kojih je puna kuća.
Konačno, uzevši ga zadnjeg, posramila sam se zbog nepovjerenja u pisca koji iza sebe ima osamdesetak naslova i spada u slavna imena južnoameričke književnosti.
César Aira nas do svojih duhova vodi postepeno, za početak preko scene u samoposluživanju u kojem najmlađi radnik s obližnjeg gradilišta kupuje namirnice za proslavu dočeka Nove godine. Puno je narudžbi, svaka drugačija, a on nespretan u gužvi i nesnosnoj vrućini Buenos Airesa. Čitatelj ga može zamisliti, da mu to pisac i ne kaže, u prljavom radničkom kombinezonu o koji su svakodnevno s njegovih ruku otirani suvišni građevinski material i boje. Čitatelj će lako zaključiti da se nudi tema velikih socijalnih razlika, dobro znana s južnoameričkog tla. Takav će dojam ostavljati i sljedeće stranice kada ćemo upoznavati jednog po jednog člana uže i šire obitelji Viñas, Čileance u Argentini, u potrazi za koliko toliko boljim životom nego u domovini.
Nedaleko samoposluživanja gradi se kuća sa skupim stanovima, s bazenom na najvišem katu. Radovi kasne što nije neobično ni za jednu zemlju na kugli zemaljskoj. Neobično je da čuvar tog nedovršena objekta živi u njemu s cijelom obitelji, sa ženom i petero male djece, od kojih je najstarija djevojčoca suptilna petnaestogodišnja Patri. Čini se da žive obično kao svaka druga obitelj koja ima komoditet uređena stana, vodu i struju, plaćice u kupaonici i parket u sobama. Štoviše, oni će u tom prostoru neožbukanih betonskih zidova, grbavih podova s cementnom prašinom, nedovršenih stepenica i bazena bez vode s prijateljima i najbližom rodbinom dočekati Novu godinu.

Pripreme su u tijeku. Curica Petri odsutno i bez pogovora pomaže majci oko pripreme hrane i braće koja bi mala i nespretna mogla završiti u nekoj provaliji kostura zgrade. Strah za mališane, koji nesputano s kata na kat trčkaraju za kućnim ljubimcem u metežu priprema za slavlje, raste sa svakom novom rečenicom.

I onda kad nas je doveo u stanje totalne neizvjesnosti Aira nas suočava sa životom pored života, životom između nedovršenog i dovršenog, između života i smrti, s duhovima koji jednako kao i Viñasi neometano zaposjedaju sve katove novogradnje. Čitatelj se pita, a i ja eto još dugo poslije pročitane zadnje rečenice tražim objašnjenje “što je pisac time htio reći”. Svaki put kad pomislim na “Duhove” imam neko drugo objašnjenje. Valjda me zato ta knjiga toliko očarala, a istodobno rastužila.

Neću više ulaziti u sadržaj da ne kažem sve, a čitatelj koji kao ja voli dobiti smjerokaz u izboru novog naslova,  upravo ga je dobio. Tko zna hoće li biti zadovoljan, ali  neću o književnim ukusima jer ću zamagliti osnovnu poruku. Ja ću pak već sljedeći put u Vodnikovoj tražiti neki drugi Argentinčev uradak.
Izdanje je Frakturino, a prevoditeljica je Dora Jelačić Bužimski. (B.P.)

 

© 2019. by znaor.com

Pretraga