Večernjakov jubilej

Od gužve se činilo da nitko ne nedostaje

Večernjak je 1. srpnja napunio šezdeset godina. Slavljeniku je u zgradi MSU-a priređena proslava kakva odavno nije viđena – moderna i bučna, s mjerom i mnogo stila. Ničega previše, ničega premalo. Sve je počelo u odlično uređenu prostoru, scenografijom u Večernjakovim bojama i velikim naslovnicama, šampanjcem i fotografiranjem na crvenom tepihu, primjereno prigodi kratkim pozdravnim rečenicama, a završilo glazbom, vatrometom, golemom tortom i plesom.

Bila je tolika gužva da se činilo da nitko ne nedostaje. Ipak, među dugim haljinama i svečanim muškim odijelima, ljudima od politike do estrade, nedostajalo je večernjakovaca čija su se imena spominjala i za koje se pitalo zašto nisu s nama. Možda nisu htjeli doći ili nisu mogli, što je moguće, no po reakcijama dan poslije jasno je da bi mnogi došli, ali nisu bili pozvani. Jedna kolegica je svoju tugu što nije bila dio fešte javno izrekla na društvenoj mreži, a drugi su, sigurna sam, u tišini gutali gorčinu.

Mogu zamisliti kako su se osjećali nekad stalni članovi redakcije ili višegodišnji honorarci koji su svečanosti svojih novina nazočili post festum preko stotina fotografija na kojima su bili mnogi ugledni ljudi, zaslužni građani, ali koji prstom nisu makli da Večernjak doživi tolike godine. Veliko zdanje Muzeja suvremene umjetnosti, vjerujem, ne bi se srušilo da je tu bilo još stotinjak naših kolega pa i više. Ne znam kako su zabavu doživjeli ministri i predsjednica, lijepo je da su došli i podijelili sa slavljenicima veselje, ali prave, duboke emocije za šezdesetogodišnjaka iskrile su jedino u njegovih stvaratelja, njegovih novinara i urednika bez obzira na to jesu li od jučer ili od danas.

Fejsbuk je pun objava kolegica i kolega koji nisu zatajili svoju strast prema redakciji u kojoj su odrastali i učili novinarstvo, a danas su stjecajem okolnosti negdje drugdje, po vlastitoj želji ili želji nekoga trećeg. Ne spominju zaborav, ali svojim javnim oglašavanjem jasno kažu – i mi smo dio te lijepe priče. Meni je osobno bilo najdraže vidjeti lica kolega koji su bili dio mog života. Ne mogu reći da je uvijek sve teklo savršeno među nama, ali u kojem poslu cvjetaju samo ruže, a pogotovo u novinarstvu gdje je pritisak javnosti i pojedinaca na odluke veći nego igdje. Kao urednica najviše bih se mogla ljutiti na moje bivše glavne urednike, kojih je tijekom 37,2 godina staža i 1,6 godina honorarnog statusa, bilo desetak. Danas mnogi više nisu živi, a za one koji su živi i još u punoj snazi imam – osim sitnih zamjerki – veliko poštovanje.

Posao glavnog urednika je velika tlaka, i premda ga mnogi žele, sigurna sam da svakome ta pozicija oduzme mnogo od vlastita integriteta. Danas sa strane, posve drugačijeg raspoloženja prema onome što je nekada bilo, bez fige u džepu družila sam se poslije mnogo godina s mojim glavnim urednicima Brankom Tuđenom, Ružicom Cigler, Goranom Ogurlićem. Sadašnji glavni urednik Dražen Klarić u vrijeme dok sam još radila u Večernjaku bio je mlad čovjek kojeg je tek čekala karijera. Nisam dočekala da mi bude glavni urednik i zato umjesto s njim imam fotografiju s grafičarem Ladislavom Lacijem Matejčićem, koji je prelomio bezbroj stranica koje sam uredila, Renatom Ivanušem koji je kao mladi novinar napisao brojne tekstove za „moju“ Reviju i Stjepanom Blaževićem, nekada lektorom i redaktorom pa urednikom unutrašnjopolitičke rubrike, a danas zamjenikom glavnog urednika. Sretno svima do sedamdesete obljetnice. (B. P.)

 

© 2019. by znaor.com

Pretraga