Cijeće i svijeće na mjestu izricanja Rudijeve legendarne rečenice

U ČAST RUDOLFU PEREŠINU

Susret s učenicama zagrebačke OŠ Retkovec u Minimundusu

Udruga branitelja Kerestinca i Svete Nedelje, 313. brigade logistike HRZ-a I PZO, odlučila je posjetiti Aerodrom Klagenfurt, na koji je 25. listopada 1991. svojim MIG-om sletio legendarni pilot Rudolf Perešin i skromnom svečanošću zahvaliti mu na njegovu podvigu.

U subotu, 8. lipnja 2019. bilo je lijepo ispod borova, u hladovini  parka austrijskog Aerodroma. Vješto improvizirana decentna scenografija, na kojoj ništa nije manjkalo kilometrima daleko od Hrvatske, oduševila je šezdesetak sudionika. Protokol je bio savršen, jednostavan i kratak, a po pravilima najorganiziranije svečanosti u domovini. Počelo je hrvatskom himnom koju je otpjevao dječak Mihovil Vlahoviček, učenik OŠ Vladimira Deščaka iz Gornje Stubice, minutom šutnje, zapaljenim svijećama i buketom cvijeća na postolju koju su izradili Gornjostubičanci. Njegovi pajdaši čak su se za počasnu stražu preobukli u zagorsku nošnju. Na sve su mislili, kao što su smislili da Rudiju odaju počast , kao nitko ranije, na mjestu na kojem je izrekao svoju poznatu rečenicu: „Hrvat sam i neću pucati po svom narodu!“

Tako sam se i ja, autorica knjige „Perešin – život I smrt“ našla na svečanosti na kojoj sam u nekoliko riječi opisala kako je nastala knjiga, kako je Perešin postao pilot, a jest sasvim slučajno čineći uslugu najboljem prijatelju iz osnovne škole Ivanu Kovačeku. Sudbina je htjela da Perešin prođe testove, a Kovaček padne na zadnjem. Razlog, slabovidnost. Rudijeva dvojba, kao i njegova najboljeg prijatelja iz vojne gimnazije Josipa Pintarića, nije bila ništa manja kad su se trebali pojaviti na prijavku za Akademiju u Zemuniku kraj Zadra. Pred ulazom, ispod borova, u hladovini, u rujanskom vrućem danu vagali su hoće li na prijemni za civilne pilote na Plesu ili na već osigurano mjesto za vojne. Odlučivali su do zadnje minute, takoreći do roka koji da su promašili ne bi bili primljeni. I tako Rudi posta pilot i kasnije naš heroj.

O osnivanju Hrvatskog ratnog zrakoplova i susretima s Rudijem poslije povrataka u Zagreb iz Klagenfurta govorio je dr. Tomislav Barčan, koji je bio prvi s kojim se sreo, koji ga je pregledao i ustanovio da je odlična zdravlja. Spomenuo je ostale pilote koji su poučeni Rudijevim primjerom preletjeli iz svojih baza u sastavu JNA na zagrebački vojni aerodrom Pleso. To je s Perešinom četverolist u koji još spadaju Danijel Borojević, Ivan Selak i Ivica Ivandić s kojima je, zajedno s ostalima, malo-pomalo stvarano Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i Protuzračna obrana. Spomenuo je otkriće koje je bilo važno za vježbu i letove pilota na MiG-ovima. U nekom skladištu kraj Splita nađena je gomila avionskih guma za mlazne avione bez kojih nema zrakoplovstva. Naime, devet tona teški MiG koji slijeće pri brzini od 300 kilometara na sat enormno troši gume i nakon određenog broja slijetanja moraju se mijenjati. Mi ih tada nismo imali. Nalaz iz Splita omogućio je da piloti lete i spremaju se za akcije i obranu.

Nadahnuto i s mnogo pijeteta o Perešinovu hrabrom činu govorio je predsjednik  braniteljske udruge iz Kerestinca i Svete Nedelje Zvonko Marko, idejni začetnik puta u Klagenfurt, ističući da danas bez bojazni konzumiramo demokratsko pravo da kao skupina iz Hrvatske odajemo počast našem junaku na austrijskom tlu. Zahvalio je svim pokroviteljima, sponzorima, svim govornicima, svim ljudima koji su doprinijeli da svečanost bude dostojanstvena pothvata koji je u najteža vremena za Hrvatsku izveo pilot Hrvat iz sastava Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva. Odjek je bio fenomenalan, svijet je saznao za hrvatsku borbu za samostalnost. Tek tada su mnogi shvatili kakva se teška vremena spremaju na tlu naše domovine. Zvonko Marko izrekao je pri tome rečenicu „Perišin je za nas bio heroj za života, a prije smrti“.

Nakon jednostavne, a vrlo lijepe svečanosti poslije koje su se svi osjećali zadovoljno, slobodno vrijeme do povratka iskorišteno je za obilazak obližnjeg Minimundusa, parka minijaturnih građevina iz cijeloga svijeta među kojima su dvije iz naše zemlje, zagrebačka crkva Sv. Marka i svjetionik iz Pule.

Kako to biva gdje god u svijetu čovjek zakorači naleti na Hrvate. Te subote u Minimundusu ih je bilo više nego što bi netko očekivao. Tako sam ja sjedajući na klupu s pitanjem je li mjesto slobodno naišla na djevojčice koje govore hrvatski. Odmah smo se pitali tko je tko i odakle je tko. One su učenice OŠ Retkovec iz Zagreba, a ja autorica dva naslova za njihovu lektiru. Petašice se nisu mogle sjetiti je li im „Ljubavni slučaj mačka Joje“ bio lektira, ali su znale kad dođu u sedmi razred da će čitati „Maturalac“. I onda smo se uslikali s njihovim pristankom i tvrdnjom da roditelje neće imati ništa protiv. (B. P.)

 

© 2019. by znaor.com

Pretraga